Dokle smo u minulih desetljeć temeljito prekapali „našu“ povijest ov­de u Austriji, u zapadnoj Europi, zapadno od nekadašnje­ga željeznoga zastora, dokle smo minuciozno obdjelali i rastresli a ne na zadnje i interpretirali ča se je svega dogodilo u minulih 100 ljet otkada se je raspala Monarhija, pretežno Cislajtanija, dakle austrijski dio — puno toga ča se tiče Translajtanije, ugarskoga dijela Monarhije, kra­ljevine Ugarske na ovoj, aus­trijskoj strani nismo ni znali, a još manje se o tom učili.

Znali smo od dana u dan sve već i povidali su nam, pod­učavali nas i učili smo se o strahota fašizma, o nevjerojatni zločini ki su se dogodili za vrime Tretoga Reicha, o na­ro­dopokolju, o holokaustu, o koncentracioni logori, spalio­nica i još puno drugih, skoro neopisivih strahotov i zaloga uopće. Očigledno je bilo toga zloga i strašnoga toliko kod nas samih, da naši već nisu imali ni volje ni želje da bi se bavili strahotami i zli čini, narodopokolji i strahovladami a ne na zadnje i sa strašnimi i krvoločnimi zločinite­lji i koncentracioni logori, ke su u komunistički sistemi nazivali Gulag (ruska kratica za djelatni logor: Glavnoje upravlenije lagereij).

Istina je, nemila sudbina i progon ili potlačenje Folksdojčerov, Švabov u cijeloj jugoistočnoj Europi, pretežno na tlu današnje Hrvatske i Vojvodine, Srbije nije naša gra­dišćanska sudbina. Pravoda sve ča im se je strašnoga sta­lo, ča su zloga učinili Madj­a­rom kad su ih iz tih zemalj p­roganjali, se nas ne tiče direktno. Naravno, komunisti­čka strahovlada do 1956. lje­ta, potom ustanak naroda a kašnje pak još gorji črljeni  teror se nije dogodio na na­šem tlu (ako uskogrudno m­i­slimo na samu Austriju).

Ali ako idemo u Muzej šo­pronskih Poncihterov (po­rug­ljivi špotljivi izraz za Nimce u okolici Šoprona, ki su bili isto Gradišćanci kakovi su bi­li i stanovniki Kroissba­cha, Svete Margarete ili Merbiša = Bohnenzüchter) u nim­škom Bad Wimpfenu, ako pomisli­mo da je iz Šoprona — polag madjarske statistike iz 1947. ljeta — prognano 7402 pršon: Švabov/Nimcev/Poncihte­ro­v  onda pak moramo spoznati, da je na nje pozabila naša hi­s­toriografija. Kako veli povje­s­ničar aka­demik dr. Nikola Ben­čić, ima i drugih podatkov o progonu, iseljenju kao i maltretiranju šopronskih Poncihte­rov, ali zna se o tragičnih dogadja i na kolodvo­ru u Šopronu. Slik od toga (već) nima ili su zlišane iz po­vije­sti (damnacija). Madjari to ne kanu pokazati! (najvjero­jat­nije se jako sramuju!)

Nekadašnji Folksdojčeri u Apatinu, gradu na Dunaju i Bačkoj su isto, kao i mnogi drugi pretrpili strašne doga­djaje. I to je naša Europa, a danas to sve spada pod damnaciju (proklinanje). Nisu sa­mo iz Šoprona prognani ne­go i iz mnogih zapadnougarskih sel, a to je naša tematika!