Poznati danski filozof i teolog Kierkegaard je rekao, da je prispodabljanje konac sriće i početak nezadovoljstva. Zač nisam i ja tako lipa kot stilska ikona šezdesetih ljet, Audrey Hepburn? Zač nisam i ja tako spametna kot Albert Einstein? Zač nimam i ja toliko uspjeha kod muži kotno Gabika, a zač kolegica Evica već zaslužije nego ja? Ljudi se prispodabljaju s drugimi. Oni prispodabljaju aute, plaće, atraktivnost, elokventnost, a pak još i svoj izgled s drugimi muži i ženami. Prispodabljanje je važno, da bi se človik mogao orijentirati u svitu. Drugačije naime ne zna, da je je pri 1,70m veličine preveć imati 120 kil.
Drugačije naime ne zna ni to, je li su 3 euri zasluška za jednu uru pravični. Prispodoba služi za to, da moremo ocijeniti, ča je čuda, a ča malo. To znači, da prispodabljanje principijelno nije čemerno. Problem nastaje samo onda, kad vlašću vridnost, ku imamo kot človik, stavljamo u vezu s prispodobom. Ako velim: „Tome sa ženami šikanije zna zahadjati nego ja, a i čuda šalniji je“, onda je to naizgled neutralna izjava. Ali ako u misli nastavim: „…a ja sam takov loser i nikada neću upoznati divojku“, onda ova prispodoba počne boliti. Ne prouzrokuje neutralna prispodoba bol, nego zaključak, koga sam koncem konca povukla iz prispodobe. „Ona ima figuru manekenke.“ Zaključak: „Ona je gracija, a ja sam pepeljuga.“ „Moja kolegica zaslužuje već nego ja pri istom djelu.“ Zaključak: „To nije fer. Ona za isto djelo dostaje bonus, a ja nisam vridna bonusa.“ „Ja imam mercedes, a onde se vozi maserati.“ Zaključak: „Šofer maseratija je već vridan nego ja, ar maserati je draži auto nego mercedes.“ Takove prispodobe su zaistinu konac sriće i početak nezadovoljstva, kot to veli Kierkegaard. Te prispodobe su odgovorne za našu bol i tugu, ku si samo prouzrokujemo. One su uzrok za nenavidnost i lakomiju. Stoprv kad človik prihvaća samoga sebe onakovoga kot je, kad sebe počne rado viditi, kad nastaje smirom sa svojimi sposobnosti, drugi smu biti snažniji, uspješniji, bogatiji, društveniji. Ja sam to ča sam ja, a drugi su to, ča su oni. To je u redu — i dobro tako.
Gdo ne cijeni samoga sebe, on nije čvrst karakter. On se prispodablja s drugimi, ča ga desiluzionira. Svenek će biti gdo lipši, spametniji, bogatiji, kreativniji… A s druge strani će svenek gdo biti manje spametan, bogat, kreativan … nego ja. Ali moja vridnost, ku imam kot človik se ne miri po tom, kakovi su drugi. Ja moram živiti sa sobom, i ja se sa svojimi plusi i minusi moram probijati, a konačno i probiti kroz žitak.
(Agnjica Schuster)