L.N.: U vašem filmu nastupaju glumci iz cijele bivše Jugoslavije. Jesu li te suradnje između država bivše Jugoslavije na kulturnom području odnosno u filmu ikada bile skroz prekinute, i koliko i kako se u tom pogledu nešto promijenilo u proteklih nekoliko godina?
J.Ž.: U toku rata fizički je bilo nemoguće sudjelovati tako da nije bilo toliko kontakata koliko smo poznavali od ranije, barem živeći u Sarajevu suradnja je bila neminovna, i tako je bilo inkorporirano u proizvodnju barem što se filmova tiće, da se materijal dobija iz Zagreba, razvija u Beogradu, snima u Sarajevu, to je bilo nešto, što je bila praksa. Ekipe su uvijek dolazile iz različitih krajeva. Međutim naravno u ratu je prekinuta i filmska proizvodnja kao i bilo kakva suradnja. Naravno u kulturi, zato što su ljudi iz kulture poznati i javne su  ličnosti koji mogu govoriti, bilo je jako puno ljudi koji su opravdavali pa čak i podržavali rat, što je dovelo do još većeg nekakvog razizlaženja. Isto tako je bilo jako puno onih koji su govorili protiv rata, koji su nastojali da se bore i u svojim zemljama a i vani za mir i za normalniji život i sve ostalo, i s tim ljudima je naravno bilo najlakše stupiti  u kontakt. Tako je slučaj, recimo Mirjane Karanović, koja je cijelo vrijeme bila protiv rata, cijelo vrijeme govorila protiv Miloševića, u toku rata u Bosni izlazila na prosvjede i govorila koliko je pogrešno bombardiranje Sarajeva, dok je čovjek koji je iz Sarajeva, Emir Kusturica, govorio i opravdavao Jugoslavensku armiju koja je to radila govoreći da to nije istina. Tako da su, zaista... Mirjana je dobrodošao gost u Sarajevu i radimo, ne samo zato što je veliki čovjek nego zato što je i velika glumica i veliki čovjek, što mislim da ide uvijek jedno s drugim. Zaista nisam upoznala još, bar ja nisam radila s ljudima koji nisu i veliki ljudi i veliki umijetnici, za mene to nekako ide skupa.

L.N.: Nije ovo samo „jugoslavenski“ film s obzirom na suradnju, nego veoma europski film. Čini se da je to put kojim je općenito krenuo film u Europi. Mislite vi, da je to skroz pozitivan razvoj, i postoji li opasnost da se s time izgube neki individualni rukopisi u filmu?
J.Ž.: Za mene je to bila nužnost, jer u Bosni nije bilo dovoljno ljudi koji su mogli proizvesti film, znači ja sam morala svakako imati ljude koji će raditi na svjetlu, na tonu, u laboratoriju; Bosna nema laboratorij, nema tonski studio... znači ja sam morala svakako raditi tu vrstu suradnje, tako da za mene nije to ni pozitivno ni negativno, nego je moralo tako biti. A s druge strane, barem ja osobno ne volim male, zatvorene stvari, sredine, tako da je meni ova vrsta suradnje jako prirodna i dragocjena. Jer recimo, kad napišem neku priču kao Grbavicu ili Na putu onda dam svojoj austrijskoj kameramanki da pročita, i ona kaže „čekaj čekaj ali ja ne razumijem ovo“, ja kontam da sam onda nešto upotrebila što je previše lokalno i što ne mogu ljudi vani vidjeti i shvatiti, i onda pokušavam tu priču dovesti na takav nivo, da je razumljiva i točna i istinita za ljude koji su lokalni, ali isto tako potpuno razumljivo za ljude koji su vani. Jer kad gledate filmove iz 20ih ili 30ih vi možete s dobrim filmovima komunicirati i u Indiji i u Bosni i u Americi, znači dovedeni su na jezik koji je univerzalan. I za mene to nikako nije negativno. A što se tiče nekakvog gubljenja identiteta, ja ne vjerujem u identitet kao neku stalnu, konzerviranu stvar. Mislim da se identiteti mijenjaju stalno, da mi živimo u nekom globalnom društvu, gdje i kad pričamo engleski svi, ipak smo toliko različiti i toliko imamo posebnosti da se čak ni na takvom nivou one ne gube, tako da ja nemam strah od toga. Imam čak veću želju da postanemo bliži jedni drugim i sličniji, nego da sad održavamo neki folkor koji je zapravo mrtav.

L.N.: U „Na putu“ i u „Grbavici“ je i Austrija bila uključena. Kako je došlo do te suradnje?
J.Ž.: Ja s Austrijom surađujem već dugo vremena, ali ne preko neke državne suradnje nego preko individualnog prijateljstva. A to je prijateljstvo s Barbarom Albert i sa Christinom Maier, mi smo se 1997 ili 1998 upoznale u Sarajevu. Njih dvije su bile studentice bečke filmske akademije, i došle su istraživati za njihov film „Nordrand“, pošto su imale jedan lik u filmu iz Sarajeva došle su istraživati, i prva osoba koju su srele na ulici sam bila ja. Tako da je to bilo nekako zaista , kako se kaže u Bosni, suđeno da se desi, da smo se mi upoznale. One nisu imale gdje spavati, ja sam ih pozvala u svoju kuću, jer sam mislila, sad dobro, filmske studentice su kao i ja i tako je počelo naše druženje, i one su mi pomogle kad sam radila prvi film kratki, materijal su nabavile iz kodaka, došla je Christina sa školskom opremom da snimamo kratki film, onda sam ja došla u Beč kod njih kući pa montirala, tako da je bilo nešto što je bilo zaista neko kreativno prijateljstvo. Zajedno smo radile i kroz ovih više od 10 godina postale i jako umjetnički bliske i jako dobri prijatelji. Barbara je kasnije osnovala sa svojim prijateljima producentsku kuću Coop99, i onda smo započele tu službenu suradnju između moje producentske kuće Deblokade i Coopa, i jedne njemačke producentske kuće i jedne hrvatske.  

L.N.: Primjetila sam da ste u „Na putu“ i u „Grbavici“ radili s otprilike istim glumcima; volite li raditi uvijek s istim odn. s ljudima koje već dobro znate ili je to zato što oni vole s vama raditi?
J.Ž.: Ja mislim da je obostrano, da je zajednički rad u oba filma bio izuzetno izazovan, i volim glumcima davati ono što nisu do tada radili. Znači zanimljivo mi je staviti nevjernika u poziciju da igra velikog vjernika, recimo poput Ermine Brave u „Na putu“, čovjek koji je ateist koji je morao potpuno naučiti da izgovara suru iz Kurana, što ga je koštalo tri mjeseca života. Za onu minutu i pol filma on je morao tri mjeseca svaki dan učiti arapski jezik jer je toliko različit jezik da ga je nemoguće usvojiti, naučiti bez toga da ne naučiš glasove i način na koji se radi, tako da su svima nama uvijek izazovi raditi različite stvari. S glumcima ja nemam nikakav sebi postavljen zakon da moram uvijek raditi s istima, ali ako vidim da ima uloga i da je ta uloga na neki način izazov za njih onda ih pozovem. Tako je Mirjana Karanović u „Grbavici“ igrala majku, sada je igrala ženu koja je Vehabica. Njoj  je to bio užasan izazov da upozna prvo te žene, da vidi zašto, i kako žive pokrivene i da obuće tu odjeću mnogo prije snimanja, shvati na koji način one žive i kako se ponašaju, tako da pokušavamo stvarno da film bude ne samo posao, nego jedno važno ljudsko iskustvo.

L.N.: „Na putu“ je uz to da je ljubavna priča i priča o traženju identiteta, pogotovo Amar traži svoj identitet. I ovom slučaju on nađe svoj mir u religiji odn. u vjeri, koja ali izvan toga ne dozvoljava puno drugoga. Meni se čini da to traženje identiteta, bili to Hrvati, Srbi, Bosanci, da to puno puta završi u nekom ekstremu. Traže se razlike i onda se te naglašava, i onda može završiti ili u ekstremnoj dogmi jedne religije ili u teškom nacionalizmu. Bi se moglo reći da Amar stoji za jednu cijelu generaciju?
J.Ž.: Da, definitvno. Jer ne samo što je kod nas vrlo osjetljivo pitanje identiteta, nego je to pitanje nakačeno još i na traumu, koju su ljudi proživjeli, cjele generacije na različite načine. Na pitanje što danas sa mirom, ovakav kakav je, koji je puno teže, ljudi su imam osječaj barem u Bosni očekivali kad se rat završi da će sve bit onako kako je bilo, kao da se ništa nije desilo, da će se sve vratiti, da će bad guys biti uhapšeni i da ćemo mi nastaviti život točno od one točke na kojoj smo stali. I prihvatiti da je došlo novo vrijeme, nova realnost, nove okolnosti, za puno ljudi je jako teško. Posebno čini mi se teško za muškarce, posebno one koji su bili u ratu, koji su mislili da su sada zaslužili možda i neku nagradu i bolji život, a to nije došlo. Nije to više onaj sistem u kojem su partizani ili heroji bili cijenjeni. Ovo je danas vrijeme u kojem se kapitalizam prihvatio na vrlo divlji način, gdje se neke vrijednosti apsolutno ne prihvačaju nego se ganjaju samo svaki svoj posao, tako da je za mnoge, posebno muškarce, došlo novo vrijeme koje nisu znali kako uskočiti. Mnogi od njih su izgubili poslove, i podržavaju ih žene, što je za bosanskog muškarca prvi put u povijesti,  bez obzira što mi sad možemo teoretizirati da su žene i prije radile više i održavale porodice i sve to, ali ovo je prvi put da žena donosi novac u kuću, i da određuje stvari  mnogo drugačije nego što je bilo. Tako da je Amar u nezahvalnoj poziciji, i mislim da se jako puno ljudi može identificirati s njim.

L.N.: To da je Amar u ovom slučaju završio u Islamu odnosno u ekstremnoj varijanti nije relevantno, nego ide za sistem u kojega je došao, moglo bi to bit i kršćansko ili nešto drugo?
J.Ž.: Da, mislim da bi mogla biti apsolutno svaka religija i ideologija. On je mogao da sam film radila prije 20, 30 godina biti zadrti komunist, i imati potpuno iste probleme. Mislim da je sve ono zbog traume, zbog pitanja identiteta, zbog sve što smo pričali, prihvatiti, biti član jedne grupe, u kojoj moraju se poštovati pravila, koja su vrlo striktna, u kojoj gotovo uvjeravaš druge da ih moraju poštovati zato što ti nisi siguran pa zapravo uvjeravaš sebe, a opet ta grupa nudi jedan komfort i jednu lakoču u smislu da od jednom postoji odgovor na sva pitanja, oni su prilično jednostavni i postoji jedno prihvaćanje bratsko, gdje duhovno se nazivaju braćom a i tako se ponašaju, za razliku od suvremenog bosanskohercergovačkog društva ili zapadno-europskog društva, gdje ne postoji ta vrsta topline, grupe i prihvaćanja. Tako je Amar iskusio od jednom i osječao je da pripada. Ono što je činjenica da je nakon rata došlo do velikog pomaka ka  religiji, jer su se mnoge vrijednosti izgubile i ljudi su pokušali u religiji naći smisao i odgovore na pitanja zašto je to tako. A onda i pomaka u neku ekstremnu religiju. Što je činjenica, čim je bol veća, tim je ekstrem veći.

L.N.: Mislite li da može film biti edukativan, da li može nešto pokrenuti ili promijeniti, i na osnovi posljedica i reakcija na filmu Grbavica“?
J.Ž.: „Grbavica“ je imala drugu vrstu priče, gdje smo mi kad smo završili film skontali da zakon o silovanim ženama još nije donešen, pa smo rekli ajmo mi sada koristiti medijski prostor koji nam se daje zbog filma, doći ćemo na to da se ta zakon promijeni. Ovaj film ne može u tom smislu nešto napraviti, ali ono što mislim da je napravio mnogo možda suptilnije i tiše nego „Grbavica“ je činjenica da su se mnoge stvari otvorile. Prije ovog filma Vehabije su uvijek promatrani kao ljudi koji su zli, koji su teroristi i nitko od nas nije o onima razmišljao ni jednu minutu, osim tako. I kad se tako razmišlja onda te ljude samo isključiš, jer ne pripadaju tvom svijetu i zaboraviš ih. Gurati problem od sebe je po meni najopasnije, zato što ne prihvataš realnost, nego samo je isključiš i ta grupa koja bude izolirana sama od sebe i od društva, onda nastaju tenzije. Ono što je film pokrenuo je prvo, mi smo snimali u đamiji koja se smatra vahabijskom đamijom. Četiri mjeseca sam se borila da dobijem dozvolu da snimam tamo. Oni nisu dali jer ne daju uopće medijima da ulaze u đamiju pošto ih uvijek prikažu kao teroriste i onda su oni povređeni i ne žele više medije unutar đamije. Ono što je bilo meni važno je da ti ljudi shvataju da se oni moraju otvoriti, da bi netko njih počeo gledati kao ljude i njima se otvoriti. I druga stvar, ja ne dozvoljavam da mi je išta zabranjeno u mom gradu. Svi ovi sakralni objekti ne vole kad se snima, zato što remeti se mir vjernika, ritam. U đamiji se klanja pet puta dnevno, znači mi smo morali izlazit svaki put kad je klanjanje. Ali ono što je meni bilo važno je da se ne postavljaju zidovi, nego da se ti zidovi sruše i da kažemo, dobro, što je tu, da vidimo zašto je to tako. I za mene je to veliki uspijeh što smo uspjeli snimiti u đamij, gdje su ljudi imali povjerenja da ja neću pričati priču da se radi o terorizmu, jer se ne radi zaista. U Bosni većina ljudi koji su povezivani s terorizmom odveli u Guantanamo su vraćeni bez ikakve optužbe, u mnogim drugim centrima. Znači, ajmo sad gledati stvarno što je, bez ikakve strasti.
A druga stvar, pokrenulo nakon filma u medijima pitanje religioznih ljudi i ateista. Jednostavno nakon rata skoro da se nije moglo čuti riječ ateista, skoro da se nije moglo pričat javno da si ateista. Od jednom je postalo normalnije govoriti o tome jer sam ja to u medijima stalno govorila, i kad sam radila film. Ja sam ateista koji radi film pokušavajući imati dvije potpuno ravnopravne strane jednog problema. Oni ljudi koji su vjernici, recimo mi smo pokazali film u Kataru, gdje je službena religija Vehabizam, oni su službeno unutar ustava svog Vehabije. Ljudi nisu imali nikakav problem sa filmom, apsolutno nikakav. Jer su rekli, Amar je Vehabija, to je tako, a Luna nije. I oni to nisu smatrali uvredom, nego su smatrali da postoje ljudi koji su drugačiji. Znači ono što je naš problem je što mi uvijek nastojimo da onaj drugi bude kao mi, umijesto da prihvatimo da postoje potpuno različite stvari, ali mi još uvijek možemo komunicirat, samo još ne znamo kako.

L.N.: Vjerujte li u happy ends?
J.Ž.: Ja ne volim jednostavne stvari, jer mislim da život nije jednostavan. Kad kažem jednostavne stvari, ne vjerujem u jednodimenzionalne stvari zapravo, to je točnije objašnenje. U filmu „Na putu“ mislim da ne postoje jednodimenzionalni odgovori, i moj cilj je bio da publika izađe sa upitnikom iznad glave, i da sama sebi odgovori kakav bi bio kraj. To je prije svega meni bilo važno za bosansku publiku, da si pokrenemo pitanje bi li ja kao  žena trpila zbog ljubavi ili bi otišla ili bi sljedila muža. U Bosni je još uvijek ljubav u sevdalinkama i pjesmama, odgajamo djecu da je ljubav prva, da se treba žrtvovati za ljubav. Ja mislim da je vrijeme da dođe nova generacija koja će naravno biti motivirana ljubavi kroz život ali će ta ljubav imate određene uvijete za sve, posebno za žene, koje su do sada uvijek sljedile svoje muževe. Mislim da je sad došlo drugo vrijeme, tako da vjerujem da će Luna imati sretan život, sa Amarom ili bez to trebaju oni odlučiti.
U životu, mislim da život se sastoji od dobrih i loših stvari, paralelno, u istom trenutku dok sam sretna u istom trenutku patim, i to je nešto što je tako. Ja sam inače vrlo vesela osoba, nastojim uživati. Za mene je život, kao sam već rekla da sam ateist, jedan dar koji je tu dok ga imamo. Poslje toga je gotovo, tako da nastojim uživati što više mogu, praveći okruženju u kojima i ostali ljudi mogu uživati.