U hrvatskom i gradišćanskohrvatskom postoju čudakrat iste riči, ke ali zbog povijesno-jezičnih razlogov ne značu isto. Najpoznatiji primjer, koga vjerojatno jur sve štiteljice i svi štitelji HRVATSKIH NOVIN poznaju, je ženski oblik pridjeva trudan. Gradišćanskohrvatski: Ja sam trudna, znači naime u hrvatskom standardu „da ste noseći“. Zbog ovoga izraza je jur već ka Gradišćanka doživila neočekivane reakcije za vrime odmora u Hrvatskoj ☺. Ali dost šale!
U lingvistiki se u takovi slučaji — kada su riči iste, ali kada ne značu isto — govori o krivi/folišni prijatelji. Jako poznat primjer „krivih prijateljev“ kod slavskih jezikov je npr. izraz listopad: u (gradišćansko-)hrvatskom označava listopad misec oktobar, a u češkom i poljskom je to naziv za misec novembar.
Obraz [Gesicht] označava u gradišćanskohrvatskom to, zač koristimo u hrvatskom jeziku izraz „lice“. Gradišćanskohrvatski: Ona ima dužičljast obraz./hrvatski: „Ona ima duguljasto lice“. A gradišćanskohrvatski: izraz lice [Backe, Wange] glasi u hrvatskom standardu „obraz“. Znači, ovde imamo u dvi hrvatski norma suprotno značenje, ča je vrlo zanimljiv fenomen. Starije značenje riči je pravoda očuvano u gradišćanskohrvatskom jeziku, ki općenito rado čuva jezične arhaizme. A u hrvatskom standardu se je ovo značenje preminjilo stoprv u 19. stoljeću.
Upotribljavanje riči tipa obraz, lice, u značenju kot u gradišćanskohrvatskomu, imamo još dandanas i u slovenskom standardnom jeziku. Ovakovi jezični primjeri nam dobro pokazuju na usku povezanost hrvatskih i slovenskih govorov, ka je valjala od doseljena Hrvatov u 7. stoljeću do 19. stoljeća. Ta jezična blizina je oslabila, kada se je pokusio stvoriti srpskohrvatski jezik. Tada su prvo mjesto u jeziku zauzeli štokavizmi, a kajkavizmi i čakavizmi su se počeli ubrajati u dijalektizme i regionalizme. Od tada razlike u leksiku med hrvatskim i gradišćanskohrvatskim nastaju sve veće.
(Zorka Kinda Berlaković; 33.)