Ovde se, po mojoj ćuti, ne g­ovori o tvrdoći jezika nego o kruti okolnosti, jezičnopolitički, sociolingvistički odnosi med…, o životnoj situ­a­ciji unutar širjega i užega na­roda i ugroženoga kruga ne­kada svete obitelji. To nam bar sugerira tanki dio Najnovije pjesme Jurice Čenara u knjigi zagrebačkoga knji­ževnoga povjesničara i kriti­čnoga stručnjaka Ðure Vidmarovića »Jurica Čenar hrvatski pjesnik iz Gradišća«, Split 2015., str.127-202, (a knjiga ima 281 stranic).

Nije svakidašnja pojava, da ne velim da je velika izni­m­ka s mali odstupanji, da se po­kloni našemu gradišćanskohrvatskomu pjesniku, piscu kao dijelu hrvatske kulture temelji­ta pažnja po značenju, strukturnom karakteru i pjesničkoj ćutljivosti. Ravno to se je dogodilo nedavno ovom knjigo­m Ðure Vidmarovića o Jurici Če­naru. Teško je za sada odrediti doseg pjesam, u prvom redu ali analize, ar nimamo iskustva s takovim fenomenom. Zna­mo i doživljavamo, da se u matič­noj zemlji o svemu i svačemu pelja podrobna i oštra diskusija, načinja stvarna i ćutljiva analiza med kimi i mrazna na­padanja nisu velika rijetkost. Mi si toga ne moremo dopustiti, ar bi tim puhali vjetar na vjetrenjače naših „dobroželjiteljev“.

Ono malo iskustva ko smo imali s Miloradom Stojevićem, Irvinom Lukežićem i s drugimi hrvatskimi kulturologi kot je to Sapunar-Knežević, Šćukanec, Alojz Jembrih ili još starije Matom Ujevićem… ili o našoj domaćoj raspravi o Miloradićevoj poetiki od Vladimira Vukovića, nije doprlo do naše javnosti. Ni do razboritih izučavateljev našega kulturno­ga života ne! Ili mi morete pokazati kakovu opširniju analizu o našoj književnosti, poetiki? Pokažite mi ju! Nigdor nas ne jača u naši nastojanji i tako o­s­taje ta grana kulture u jalnoj rigidnosti. Zato znači ova knji­ga zvanarednu iznimku i iznimnost.

Da je Jurica Čenar „prete­ča“ nove epohe književnosti u dijaspori — ali i u matičnom narodu — stoji izvan svake di­skusije. On je bio ona željezna štanga (špajser), ka je odbuši­la na široko vrata u tzv. modernizam i postmodernizam. A mi, ki smo odgojeni bili na sveučilišći na klasični uzori, pelda jednoga Kaysera, Škreba, Flakera ili Žmegača… smo nerazumno gledali u sičku ri­či i tribali dugo vrimena dokle smo bili u stanju načiniti men­talni korak i viditi novopletenu mrižu poezije. A neki do da­nas nisu došli tako daleko! Ni do danas nimamo jasne pred­stave što znači ta književna od­bušenost u svit.

Jurica Čenar obnovi u pr­vom redu vidno formalno našu poeziju i radikalno-revolucionarno jezično izražajnu snagu. To ne isključuje da sadržajno ne! Samo ta sadržajni korak nije tako odaljen kao formalni i stilistički, ni ne more biti, ar se stoljetni društveni sadržaji ne minjaju tako friško. Naš n­a­rod se je od početka, od 16. st. morao suprotstavljati podmuk­loj i otvorenoj asimilaciji, po­ste­penom gubljenju, gnjav­lje­nju jezika, svejedno da li je to bilo madjarsko, aus­tronim­ško, slovačko ili protestantsko, ču­dakrat i društvene okolnosti. Zaman nam je B. H. Zimmerman pokušavao dokazati kako dob­ro bi bila došla Hrvatom nova vjerska struja ili naši su­sjedi pokušavali usaditi: mi ne! Jurica Čenar u kratkoj, jezgro­vi­toj pjesmi shranjeni pozdrav točno veli, kako lipo tiho, po m­uče, slamijevom tehnikom se je ru­bio naš manjinski narod­ni korpus. Ne samo po muče nego i si­lom, kako to znamo iz naše regionalne povijesti. I svi su si to namazali lažno kao kulturizaciju na svoju landu kruha.

Jurica Čenar nam u prvom redu po sadržaju veli — formalno je općeaustrijski, opće­hrvatski, općeeuropski — ono što nam pjesnik iz matičnoga naroda nikada ne bi bio u sta­nju napisati, ar nima zato nikakove mentalne pozadine, ta­nkoćutne antene za nečuj­no zujanje neshvatljivoga, podmu­kloga. A to je morao izvlič kao općeniti sud i Ðudo Vidmaro­vić kad veli: povijesni usud ži­vota u rasuću… I ako čitam knj­iževna djela Hrvatov po svi­tu, iz Vojvodine, u novo vrime iz Bosne, Bunjevce i Šokce, čak i moliške Hrvate, svi oni nam zjaču istu notu: život u ra­suću, ki je već stoljeća star.

Te pjesme su se pojavile već u časopisu Marulić 2011., br. 11., nek da mi nimamo, ne čitamo, nismo pretplaćeni na hrvatske časopise. Mi čitamo wortmühle, manuskripte, We­spennest, …ako čitamo. Vidmarović procijeni ta Čenarov ciklus, ki je stisnut med kritike i izlaganja, kao zorna, zrela poezija i tomu mi ne moremo dodati višu gradaciju. Istovrimeno tajanstveno o čemu bi se više moralo kazati Gradiš­će usnulo nas razdvojilo. I pjesnička rič dostane vrimenom svoje umjetničko upotpunje­nje, svitli vrhunac i izbrusi se kot veliki dijamant. U kritič­nom dijelu će se o tom morati već raspravljati. 

Pjesme su podiljene u četire tematske kruge: 1. Naše pra­vo, 2. Si ti ta, 3. Duha protulića i 4. Jezik naš i o svakom kru­gu bi se moralo, moglo na široko raspravljati. Svakako su to pr­šonske središnje teme, Vidma­rović veli eshataloške i egzistencijalna pitanja svojega naroda. I kad človik dojde u os­ob­nu životnu krizu, na rub posto­janja, onda si već ne more lagati skažljivo u svoj žep, ar mu nigdor ne bi mogao vjerovati, ar ga nigdor ne bi mogao poslu­šati, a najmanje on sām sebi. Jurica Čenar ima stabilan temelj, to nam pokaže ravno pje­s­ma si ti ta, formalno i sadr­žaj­no, kade nam se pokaže ne­gdo, ki je položio svoju ruku na naša ramena. U tom je naj­veća snaga ovoga ciklusa, u čvrstoj istinitosti, tajanstven­o­sti i dibokoj otvorenosti, do dna duše. Iz toga dna zakrik­ne zdvojno na Jobov način: si ti ta? — da bi zdahnuo volja tvoja! A da i iz toga najnižega tla put pelja i u višinu, u protu­liće, novo protuliće s novom duhom, to nam isto veli pjesnik. I on sām i njegov narod je u mriži ulovljen, pri koj na kra­ju konca sidi črni, rondjavi, zvijani baukar i svejedno kako se giblješ u mriži, s kraja konca te vidi i ćuti črni baukar. I ne moreš pobignuti iz mriže! Ti je jezik u tom batrenje, ti je je­zik perčac, pinkljin, brusnica, suncobran, … ili si išćeš u labdanju, sudokuigri, klepanju ri­mov ili ljubavnom kreketanju utjehu, batrenje, da bi si mo­gao oviti kravatu okolo vrata? Nima skuhanoga odgovora na to. Ni život nima više gotovih odgovorov, samo mriže u ki vi­simo i pokušavamo se gibati, sanjamo Gradišće usnilo nas razdvojilo. I zaman kričimo: si ti ta? — ar smo si izborili slobodu, pojili smo jabuku i njom ne znamo dobro baratati.  
(NB)