Bečanska kavana je tipična bečanska institucija i važan dio bečanske tradicije. Ona od 10. novembra projdućega ljeta sliši nematerijalnomu kulturnomu jerbinstvu Unesco-a, Organizaciji Ujedinjenih narodov za obrazovanje, znanost i kulturu.
Legenda veli, da su Bečani 1683. ljeta, kad su oslobodjeni od Druge turske opsade (Zweite Türkenbelagerung) našli nekoliko vrić s čudnim fržonom, koga su držali za krmu za kamilje i ga kanili požgati.
Kralj Jan III. Sobieski je bojse te vriće dao svojemu oficiru i tumaču Georgu Franzu Kolschitzkomu, ki je pak utemeljio prvu kavanu. Ali ovo je povidajka, ku si je izmislio redovnik pijarist Gottfried Uhlich za svoju kroniku, ku je napisao 1783. ljeta: „Geschichte der zweyten türkischen Belagerung Wiens, bey der hundertjährigen Gedächtnißfeyer.“ Najstarja bečanska kavana je utemeljena u tom vrimenu, naime 1685. ljeta. Grk odnosno Armenac imenom Johannes Theodat ju je utemeljio. Grki su kasnije imali i monopol za rastakanje kave. Novi piliš se je Bečanom zvanaredno dobro račio, tako da je broj kavanov u Beču rapidno rasao. 1819. ljeta je jur bilo 150 posjednikov kavane, ki se u Beču zovu Kaffeesieder. 25 ih je bilo u samom centru. Oko 1900. ljeta je u Beču bilo jur 600 kavanov, a gosti u kavani su bili skoro isključivo muži. Damam je bio dopušćan pristup nek u muškoj pratnji.
Na početku različne varijante kave još nisu imale svoja imena. Polag anegdoti Friedricha Torberga je konobar gostu htio pokazati paletu farbov, na koj je jakost kave bila simbolizirana od črnoga do mlično-bijeloga, i on si je mogao zibrati svoju kavu. Svoj procvat je bečanska kavana doživila na kraju 19. i početkom 20. stoljeća. Tada su takozvani kavanski literati (Kaffeehausliteraten), Peter Altenberg, Alfred Polgar, Karl Kraus i Hermann Broch u kavana zvećega živili i djelali. Mnogi poznati umjetniki, znanstveniki, tehničari i političari onoga vrimena, Arthur Schnitzler, Stefan Zweig, Egon Schiele, Gustav Klimt, Adolf Loos, Theodor Herzl, Siegfried Marcus pak i Leo Trotzki su rado pohadjali kavane. I u Pragu, Budimpešti, Lembergu, Trstu i drugi veliki varoši Austro-Ugarske su se po bečanskom pretkipu etablirale kavane. I tako piše Stefan Zweig o kavani: „Ona je institucija osebujne vrsti, ka se ne da prispodobiti s nijednom spodobnom u svitu. Ona je zapravo neki demokratski klub, u kom si svaki more kupiti lakocjenu šalicu kave, i za ta mali obolus more siditi onde ure dugo, diskutirati, pisati, kartati se, primati poštu i prije svega konzumirati neograničen broj novin i časopisov. Svaki dan smo ure dugo onde sidili, i ništ nam nije ušlo.“
Iako je od 1950. ljeta početo zbog populariteta televizije počela umirati bečanska kavana, si je ova tipična bečanska institucija očuvala svoj šarm. Od 1990-ih ljet početo opažamo novi interes na kavanskoj tradiciji. I tako u Beču danas bilježimo 1100 različnih kavanov.
(Agnjica Schuster)