Gdo ima Boga, ta ništ ne čeka, ništ ne prosi, ta nek dati kani, najprvo ubogim, šantavim, gluhim. Gdo ima Boga, ta nek veselje stvara oko sebe. Veseli druge, jer je sām veseo. Gdo grih čini, ta hoće u grih zapeljati i druge.

 

Hoćeš postati ljubav. Onda poj tamo, kade se ljubav rodi, k jaslicam u Betlehem. Naša Crikva je Betlehem, kade se ljubav rodi. Ti betlehemski pastiri nikad nisu zaboravili to mjesto, kade su maloga Jezuša susreli, pominali o njem, raspravljali. Ovi pastiri su mir nosili u srcu i mir darovali svim, najprvo njevim obiteljam, i svim drugim, ke su susretali. Človik to dava, ča nosi u srcu. Gdo grih nosi u srcu, grih dava drugim, gdo ljubav nosi, ljubav daruje svim. Ali ovo nek mali  razumu, kako veli Sveto pismo: „Ti si ovo zakrio pred mudrimi ovoga svita, a očitovao je malim!“

 

Kad bi bila vlast put prema miru, onda bi se bio Jezuš kao kralj, diktator narodio.

Bilo bi mu ime: „Jezuš car svega svita.“ Bio bi utemeljio „dinastiju mirotvorcev“. Mir se ne dā organizirati, niti ljubav, nego živiti.

 

Vladari ovoga svita, podjarmu ljude, a svemogući Bog nastao ti je brat, prijatelj. Svi ljudi su s Bogom „na ti“. Uvijek moraš preda njega stupiti. A svoje najveće neprijatelje s najvećim veseljem čeka. Ne tako kod vladari ovoga svita, poumaraju, uništu sve svoje neprijatelje. Jezuš se je najprvo skazao po goristanju jednoj grišnici, Mariji Magaleni i ona je prva, ka naznanjuje svitu, da se je Jezuš goristao, a ne apoštoli. Ona obavijesti i apoštole da se je Jezuš goristao, ki joj nek teško, ili nikako ne vjeruju.

 

Ča je nosila Marija Magdalena Jezušu za dar? Svoje grihe. Bog ništa ne oduzimlje od nas tako rado, kao naše grihe. Griha nigdor ne triba, samo Bog. Pred svetim pričešćanjem ovako molimo. „Evo Agnjac Božji, evo on ki oduzimlje grihe svita.“

 

Idimo i mi svojoj braći, ku je Jezuš ovako poslao apoštolom: „Idi k braći mojoj i reci im, idem svojemu Ocu i vašemu Ocu, svojemu Bogu i vašemu Bogu.“ Idimo svi svojemu Ocu, kako mu je išao po domom zgubljeni sin.

 

Bog je postao u Kristušu s nami jedno tijelo, a mi moramo postati s njim jedan duh, posinovljeni smo. Rič je tijelom postala znači, da se je Bog pomišao sa svitom.

 

Svi pred Gospodina, šantavi u duhu, slipi za duševne stvari, Bog nas ravna, slipim oči otvara.

 

Tako i mi stalno budemo na putu, prema šantavim, slipim i budemo šantavomu noga, slipomu oko.

 

 

A s Kristušem se je ljubav rodila na svit, ljubav je utjelovljena. Jezuš se i pred našimih očima ponovo i ponovo rodi na svit. Kade je ljubav, to je utjeljovljeni Kristuš. Kristuš u nami, mi u Kristušu.

 

Velik dio bogatušev ga i sada ne shvaća, njim je presiromašan. Ljudem ohologa srca je premlahav, slab i nemoćan. Još nikoga bogatuša, ili človika ohologa srca Bog nije udrio po glavi. Ako činu svoja zlodjela do smrti, ali biti ćedu pozvani na račun, puni duga, ča nisu učinili za druge.

 

Gdo kani razumit tajnu Božića, mora nastati malen u srcu, jednostavan, mora biti ditećega duha. Dite se počne čuditi, kad vidi maloga Jezuša u jaslica. Zač mi ne? Dite se raduje Ditetu, srićno je, veseli se. Mislim, da ima veze jedno s drugim: Kad hižniki ne tribaju dicu, pozabu i na maloga Jezuša. Kad se zgublja dite u obitelji, zgublja se i mali Jezuš i obratno. Kad je prazna zipka, vidu majke, žene tako i prazne jaslice. A s ditetom se zgublja i radost, veselje, ljubav — a sve već ljudi, žen, zaokupi sebeljublje, egoizam i mrzli se i smrzne se i ljubav u človiku. Nima maloga Jezuša, nima dice i nima veselja. Zato najzad k malomu Jezušu, da opet najdu žene, majke veselje u obitelji, veselje sa svojom dicom.

p

Kategorije