Ne da ne bi ionako znali. Ali svenek i nanović po­litičarom dajemo šansu da bi nam pokazali svoju do­b­ru volju pak da bi ipak ne­što postigli u korist narodnih grup u Austriji. Svih šest autohtonih, dakle starosjedila­čkih narodnih grup u Austriji imaju dva velike logore, tabo­re, ki za sebe reklamiraju zastupničtvo narodnih grup. Na jednu stranu samoimenovano i po milosti Saveznoga kanc­e­larstva agirajuće predsjedni­čtvo predsjednikov svih šest Narodnosnih savjetov (češki, hrvatski, slovački, slovenski, madjarski i romski) — a na drugu stranu Centar austrij­skih narodnih grup (Can), ki po svojoj milosti i uz potporu u njemu zastupanih na­rodnosnih organiza­cijov svojim putem i svojim angažma­nom kani dojti do cilja.

Vrlo je zanimljivo, da u Can-u djeluju zastupniki na­rodnih grup, ki su najvećim dijelom i člani i pojedinih n­a­rodnosnih savjetov. Znajuć da su Savjeti politički jači gr­e­miji, ipak pomoću Can-a po­kušavaju dojti do rješenj. Za­pravo je to paradoksalna situacija (protuslovna, proturična), jer jasno pokazuje, da u u ovu nevladinu organ­i­za­ci­ju Can imaju puno već povje­renja, nego u „svoje“ Savje­te, ke je po predlogu pojedinih organizacijov narodnih grup imenovala Savezna vlada od­nosno Savezno kancelarstvo.

Mogli bi se tomu čuditi. A da tomu čudjenju ne bi koč bio nedočekani kraj i konac, triba još znati da u Nacional­nom vijeću (= Parlamentu) u Beču svaka onde zastupana politička stranka ima svojega glasnogovornika za narodne grupe. Moglo bi se dojti do zaključka, da na ovi tri noga — plus na četvrtoj nogi, a to bi bio angažman u brojni ma­njinski društvi — rješavanje manjiskih poslov (da ih ne nazovemo „probleme“, iako je to znatno točnije) tribalo bi se dogoditi „kao u loju“, dakle bez problemov. Ali pa stvarna situacija nam kaže potpuno drugu sliku: Zapravo sve stoji, spava, počiva ili je namjerno zakočeno! Sav­jeti se ne sastaju, u školskom pitanju je velika tišina, a u po­gledu na medije nima nikakovih informacijov kako će se predvidjeni novi zakon o podupiranju medijov odraziti na manjinske tiskanice.

Toliko vladinih i nevladinih gremijov — a zapravo se ne zna gdo s kim razgovara, gdo se s kim dogovara — a vrhu svega nije jasno ča je cilj. U pitanju školstva za Beč je jasno: potribno je podu­ča­vanje i škola i na jeziki na­ro­d­­nih grup. U pitanju tiskanic, dakle novin je jasno: bez dr­žavne masivne potpore ćedu crknuti i Hrvatske novine i slovenske Novice. Komu je to u interesu? Ako polazimo od toga, da je svim u interesu da im nadalje postoju ovi tajedniki, onda je nerazumljiv „trnoružičin san“ u Savjeti. Ali kod mnogih se je pojavi­la i sumlja, da neki imaju či­s­to drugih planov — bez ovih novin! Morebit je ovo tema i za Strasbourg i Bruxelles!?