Bitka kod Petrovaradina 1716. ljeta — spada u velike boje svita

Eugen Savojski i habsbu­r­ška vojska potukli Osmanlije 

PETROVARADIN — U nastojanju da izmini odluke Ka­r­lovačkoga mira (iz Srijemskih Karlovcev 1699. [Karlowitzer Friede]), kim je Osmansko Ca­r­stvo izgubilo posjede u Ugarskoj tr Liki, Slavoniji, Krbavi i Dalmaciji, sultan Ahmed III. pokrenuo je pohod na Ugarsku. Cilj napada bila je nova Pet­ro­varadinska tvrdjava, najsuvrimenija i najjača tvrdjava u Habsburškoj Monarhiji, nazv­a­na Gibraltarom Dunaja.

U po­moć́ utvrdi na čijelu vojsku od 42.000 pišakov i 23.000 konj­a­nikov stigao je habsburški voj­skovodja, princ Eugen Savojski i smjestio se u utvrdjeni logor. U samoj Petrovaradinskoj tv­r­djavi júr je bila posada od 8.000 braniteljev. Osmansku vojsku od oko 120.000 vojnikov pre­d­vodio je veliki vezir Damad Ali-paš̌a. Do sukoba prethodnikov došlo je 2. aug. iz­med Petrovaradina i Srijemskih Karlovcev kada je grof Johann Palffy s 1.300 konjanikov i 500 pipakov naiš̌ao na 15.000 turskih konjanikov. Po već ure du­goj borbi Palffy se je sa svojimi postrojbami povukao u Petrovaradinsku tvrdjavu. Opkolivši Petrovaradin Turki su po­čeli bombardirati i kopati ro­ve prema tvrdjavi. U noći s 4. na 5. aug. 1716. princ Eu­gen je prebacio svoje trupe prik D­unaja na srijemsku stranu i u rano jutro napao tursku voj­sku ka nije oč̌ekivala napad.

Livo krilo habsburš̌ke vojske pod zapovidničtvom vojvode (Herzog) Aleksandra v. Württemberga snažno je udarilo na tursko desno krilo i bitnicu topov. Zajedno s livim krilom austrijski centar napao je ja­nji­čare ki su odbili napad i poti­s­nuli ga u središće. Pregrupiranjem snag u centru Eugen je uspio zaustaviti napad i posla­ti konjicu ka je uskoro opkolila Turke. Spahije (Sipahi) nisu uspoli probiti obruć̌, a tatarska konjica je pobigla. Habsbur­škom livom krilu tada se je otvorio put prema Damad Ali-paši ki je ispred svojega šatora s najvišega briga promatrao bitku. Udarom desnoga krila i habsburške pričuve turska obrana počela je pucati. Med turskimi vojniki nastala je panika i nered ki su se prenesli i na zapovidničtvo. Bitka je do 11 uri bila riješena. Turska voj­ska se je u paničnom bigu povlačila prema Beogradu, a veli­ki vezir poginuo je s najodani­ji­mi pripadniki osobne garde.

Po bitki kod Petrovaradina Eugen Savojski u sljedećem lje­tu osvojio je Temišvar i Beograd čim su stečeni povoljni u­vjeti za sklapanje mira u Po­ž­a­revcu (Passarowwitz, 1718.) kim je Habsburška Monarhija do­bila Banat, Malu Vlašku i sjev. dio Srbije. (Vojnapovijest.hr)

Na kraju boja, kada je potpisan Požarevski mir dobila je i Venecija (kao austrijski savez­nik) svoj novi dio Dalmac­i­je, nazvan Najnovijom stečevinom:

Mocenigova linija

Nova granična linija, Linea Mocenigo, označena je na tere­nu od turskoga opunomoćeni­ka Mehmed efendi Sialija i m­le­tačkog Alviza Moceniga 1721. - 1723. Išla je od Kleka (Neu­ma) do Žapske gore, povrh Met­kovića, Imotskoga, Sinja, Vrlike i Knina — sve na 4 mi­lje udaljenosti od osvojenih mjest. Svoje novo područje Ml­ečani su nazvali acquisto nuovissimo, najnovija stečevina. Posebnost ovoga rješenja je koridor izmed Neuma i Kleka, ki je ostao Turkom (i analogan na Sutorini, prema mletačkoj Bo­ki — danas spada pod Črnu Goru). Tako su se Dubrovčani i fizički odvojili od mletačkih posjedov u Dalmaciji.

I dokle je prethodna Grima­nijeva linija (od Karlovačkoga mira) izdržala jedva desetak ljet, ova je potrajala praktički do danas i još uvijek ima karakter medjudržavne granice.

(Priredio J. Seršić)