Duhovnik Ferdo Sinković (* 4. julija 1911. u Koljnofu — pokopan 10. 1. 1993. u Pinkovcu) je pisao duhovne i rodoljubne pjesme. Pjesničko djelo je objelodanio 1982. ljeta u vlašćem izdanju u zbirki »Otajni ribolov«. Uza to je napisao roman na nimškom jeziku s naslovom »Die Hufe von Sankt Peter«. Iz njegovoga pera je i nekoliko igrokazov tako na primjer »Žrtva bijele vile«, »Još nije pala peta glava« i »Šesti pečat«. Sinković je bio i kompozitor. Tako je pokusio napisati dvi maše na latinskom jeziku. „Ali rekao bi, da nije bio iskušen u muziki. Njegove melodije su teško za uvježbati, jer zapravo nimaju vodećega glasa. Ali kad je uvježbano lipo gluši“, je rekao mr. Vili Jandrišić, ki se je na Duhovsku nedilju, 12. junija pri spomenproslavi u pinkovskoj crikvi spomenuo svojega bivšega farnika Ferda Sinkovića:
»Otajni ribolov« zove se zbirka pjesam pokojnoga našega farnika, čiji 100. rodjendan danas slavimo. Otajni ribolov je tema, ka je dala svemu njegovomu djelu smir i svemu natezanju na duhovnom, kulturnom i društvenom području njegove fare smisao. Otajni ribolov spominja nas na „Obiljni ribolov“ evandjeliste Luke. (Cijeli naslov toga odlomka Svetoga pisma zove se Obiljni ribolov. Pozvanje Petra, Jakova i Ivana, Lk 5, 1-11).
Glavna je poruka Evandjelja Luki njegovoj općini: Uspjeh u širenju kraljevstva Božjega nije uspjeh naših sposobnosti i našega natezanja, nego je milost Božja. Mi se moremo i poderati, ako Bog ne dā milosti, sve je zaman.
 

Istu pouku nam je Sinković kanio dati zbirkom »Otajni ribolov«. On gleda ribolov, djelo za kraljevstvo Božje kao otajstvo, misterij, na koga mi ljudi ne moremo uticati. Kao ni apoštoli nisu imali uticaja na uspješni lov rib. Sve u svitu je djelo Božje. Ili kako veli psalmista: Ako Gospodin ne gradi stan, zaman se muču, ki ga gradu. (PS 127/1). U svem svojem natezanju za kraljevstvo Božje moraju si biti kršćani svisni, da oni nisu melodija, ka neka gluši, oni smu biti samo rezonantno tijelo, ko daje melodiji Božjoj pravi zvuk.
 

Pokusit ću okarakterizirati Sinkovića kao kršćana i duhovnika, peljača farske općine: On je živio u znanju, da najvažnije u životu ne moremo dostignuti silom, nego moramo očekivati kao dar. Nijedan — ni Sinković to nije bio — mora biti super kršćan, nego se smi ufati, da će rič Božja, liturgični ritusi i molitve dirnuti človika.
 

Farnik Sinković je bio človik molitve i meditacije. Spominjam na molitvu pod jelvami na farofu ili na skoro svakodnevu molitvu, meditaciju i šetnju na Krči. On je pio vodu na zviranjku pravoga života. Osobno iskustvo pila na pravom izvoru motivira človika, da i druge vjernike dopelja k zviranjku života. U Crikvi smi biti samo peljač on, ki se odlikuje kroz ljubav. Sv. Petar je dostao nalog za pasenje črijede još nek po svojem priznanju da ljubi Jezuša. Svoju ljubav prema Meštru dokazao je Sinković u svakidanjem životu ovde med nami a još prije, kad je morao za vrime komunizma i progonstva u komunističkoj eri priznati svoju vjeru uz smrtnu pogibelj.
 

Samo človik skroman i podan kao sluga će u Crikvi biti uspješan kao peljač. Jer se takov človik orijentira po duhu Svetoga pisma, ki tira, pelja na djelo u bratskoj ljubavi. Peljač u Crikvi mora biti sluga svih, ki kani najbolje za svoje ljude. Jer samo jedan je vaš učitelj, a vi ste svi brati. (Mt 23, 8)
Kako je mislio sv. Pavao, tako i farnik Sinković, da se živa farska općina razvija samo onda, ako se moru razvijati i karizme ljudi ove zajednice. Karizme, to su od Duha svetoga prouzrokovani, dodiljeni dari i sposobnosti kršćanov jedne općine. A ove farnik nije kočio, nego ih je podupirao.   
Za peljača, odgovornoga za druge je dobro, ako ima vrimena i mogućnosti da se bavi i čim drugim. Da se odmara, da se rastrese. To je Sinković činio uz šetnju, uz pisanje pjesmic, komponiranje i pohode u krčmi, kod mladine i u privatni krugi, da bi peljao žarke diskusije o aktualni manjinski, politički i društveni pitanji.
 

Što su svojstva/kvalitete dobroga peljača? Prva i najvažnija i osnovna osobina peljača mora bit, da zna poslušati svoje suradnike, ljude oko sebe. Jer samo ovako more dočuti potriboće, želje i nevolje ljudi, za ke je odgovoran. U poslušanju na suradnike i njemu povjerene ljude će najprije izvidit talente i sposobnosti partnerov/partneric, da bi mogao predati odgovornost a ne da ju drži nepopustljivo u ruka. To znači da si svi suradniki i njevi peljači moraju biti svisni, da idu put zajedno, i da se trsu čim veći broj ljudi integrirati u odgovornost. Dobro peljanje fare potribuje od farnika ili moderatora, da zna, kako sam jur rekao, poslušati svoje suradnike i suradnice i dobro je motivirati. To potribuje kooperativan način peljanja. Gdo zgubi peljačtvo zbog Kristuša, najt će je (Mt 10, 39).
Farnik Sinković je imao poseban način dočuti mišljenje ljudi i njegovih suradnikov: Išao im je u susret, poiskao je mladinu utorak ili petak na njevom sastanku ili je znao u krčmi ili u privatnom krugu namjerno natuknuti neki problem, koga su nazočni shvaćali kao provokaciju. I tako se je razvila diskusija, ljudi su izrazili svoje mišljenje. Pravoda takove diskusije nisu bile bez konflikta. Ali on je dočuo što misli narod.  
 

Kako je izgledalo praktično djelo farnika Sinkovića?
Kod gradjevinskih projektov je on dao dozvolu, uključio se je u predugovore i dao završni potpis kod obračuna. To je bilo sve. Projekt kao takov realizirali su laiki: (grijanje u crikvi, na farofu, u farskom domu, gradnja farskoga doma, renovacije crikve, različne renovacije u i okolo farofa, gospodarenje u šumi). U dušobrižničtvu igrali su odgovorni i svisni kršćani laiki važnu ulogu. Oni su nosili odgovornost za žene i muže, u peljačtvu mladoga roja, kako se more najti u pjesmi „Anita prodikuje“. Mladi su peljali samostalno i uspješno Katoličansku mladinu i različne svoje projekte. Ti mladi su imali jur 1978. organizaciju okolo primanja »Putujuće Celjanske Marije« (u pjesmi „Naš pohod u Celju“). Mladina je organizirala i svakoljetni križni put u prirodi, poiskavala na Badnjak stare ljude i one, ki živu sami. Onu dob funkcionirao je još ženski i muški Kat. pokret. Pobiranje za gladne gledali su si aktivisti za čast.   
 

Pred 30 ljet počeli su laiki pripravljanje dice na prvu pričest i  na bermanje. Mladina je oblikovala svetačnosti, ritmičke maše. Odrašćeni i mladina su na svoju inicijativu počeli organizirati farske fešte i žetvene zahvalnice u suradnji s društvi (i pjesmi „Naši mladi“).