Čisto u sredini četveroljetno­ga boja dva su dogadjaji izvanbojne svakidašnjice. To je bila smrt cesara i kralja Franca Jožefa i inštalacija, korunjenje novoga cesara Karla Franca Jožefa kao Karla IV. za kralja Ugarske. Ne kao da smrt ne bi bila vladala kao prosti dogadjaj u boju. Na milijune su ginuli mladi ljudi u najbolji ljeti svojega života.

Franc Jožef (Franjo Josip) je u to vrime vladao jur 66 ljet i postao neka vrsta nadoca (Übe­r­vater) narodov Austro-Ugarske Monarhije. Koliko je postao mitična figura to sam pršon­ski doživio kod mojega prvoga boravka na hrvatskom morju u Omišu, kada se je stariji Dal­matinac na moju prezentaciju da sam iz Austrije, iz Gradiš­ća stavio u Habt acht! i napamet deklarirao zapovidi u nim­škom jeziku. A pred nekoliko ljet sam morao na promenadi u Opatiji ustanoviti da je preimenovana u Promenadu Fra­nja Josipa I. Odakle je ta fasci­nacija? Je to nostalgija za starimi vrimeni ka su završila u pozabljenom pokolju i krvi? Za vrime njegovoga pogreba se je vojevalo 6 milijuni solda­tov na bojišći, ki su u jedanaest jeziki položili prisegu na svojega vladara.

Franjo Josip je umro 21. no­vembra 1916., pokop je bio 30. nov. po stro­gom protokolu. Po­vje­sničari su složni u tom, da je simbolika imperijalno­ga zaškurenja u tom morbidnom ophodu cesara i kralja Franje Josipa po bečki ulica.

Nadvojvoda Karlo Franjo Jo­sef je 28. junija protokolarno nastao prijestolonasljednik i bio za 30. juni u audijenciji kod cesara i kralja. Nisu ga ja­ko pripravili na velike cesarske i kraljevske zadaće i informacije nisu najbolje funkcionira­le. Do zadnjega se je cesar bra­nio da se imenovani nasljednik uplete u državne posle i držao ga daleko od centra Beča u Te­schenu — Česky Těšin. Tako se je, na sredini boja na Karla zrušila velika zadaća, ku nikako nije mogao obladati. Zvana toga je bilo poznato njegovo m­išljenje o boju: nije za dobit! — je jur 1915. izjavio. Bio svakako za proceduru friškoga mi­rovnoga ugovora, čim je ali d­o­šao u konflikt s vrhovnim zap­o­vidničtvom i Nimškom. Imao je jako visoko etičko mi­šljenje o ljudskom životu i pr­e­povidao da se besmisleno žrtvuju vojaki. Istotako je prepovidao bombardiranja zaledja, ada civilnoga stanovničtva, bio protiv Brandmunicije i o­trovnoga plina. S jednom ri­čom bio u stalnom konfliktu sa svojimi vrhovnimi vojni zapovidniki.

Karlo se nije dao u Austriji koruniti za cesara ali tim je već inzistirao na korunjenje u Ugarskoj. To je bio taktički potez, pridobiti Ugre za Austriju i Češku, ke su u to vrime po engleski izvješćaji gladile i od Ugarske si očekivale veće kvote lifranja tega i hrane. Do korunjenja je došlo 30. dece­m­bra 1916. ljeta u Mátyás crikvi u Budimpešti. Povjesničari o­pisuju ceremoniju kao atavis­tički (prastari) protokol. Na sliki ceremonije vidimo kralja s korunom Svetoga Štefana ka mu je bila prevelika i pala do ušes doli i pokrila oči, uz nje­ga žena Zita i princ Oto. Pred njimi ugarski ministarpredsje­d­nik Tisza István kalvinske vje­re. Po korunjenju je kralj s ko­runom na glavi na konju mo­rao odjahati na brižić pred cri­kvom, ki brižić su postavili od zemlje iz svake ugarske županije i kraljevskim mečem zamahnuti na sve četire strani svita u znaku, da je pripravan obraniti zemlju od svakoga neprijatelja.

I Česka je mislila na koru­njenje s Vencelovom korunom. Kod korunjenja u Budimpešti su bili nazoči pripravljenim go­vorom. Ali kralj Karlo IV. ih nije primio i tako smrtno uvri­jedio česku delegaciju.

(NB)