„Za razlike od Hrvatov u H­rvatskoj, gradišćanski Hr­vati od početka ljeta u Hrvatskom centru u Beču i u tajedniku HRVATSKE NOVINE opširno obilježavaju I. svit­ski boj i sudjelovanje gradiš­ćanskih Hrvatov iz Austrije i Ugarske u tom boju. (...) U hrvatskom tisku i nadalje ima malo napisa o tom boju. Ka­ko je jur već puti upozorio… VEČERNJI LIST u Hrvatskoj nima projekta ki bi se sus­ta­vno bavio I. svitskim bojem (a) službena Hrvatska, tj. Ministarstvo kulture (i) dru­ge službene institucije, zao­staju iza… predvidjenih komemoracijov. (...) (Ipak je ovde) »Tamna strana Marsa — Hrvatska autobiografija i I. svjetski rat«, ku je nedavno objavio povjesnik Filip Hameršak (a ovde se) prvi put predstavlja relevantan hrvatski autobiografski korpus...» (Stjepan Šulek, HRVATSKO SLOVO). 

BEČ — „Valja opet pročitati roman »Čežnja« Augustina Blazovića. Kao novinar, knji­ževnik, svećenik i nastavnik, on je bitno u 20. stoljeću uticao na svekoliki vjerski i kulturni život gradišćanskih Hrvatov. (…) Roman… obdjeluje vrime I. svitskoga boja. Radnja se dogadja u hrvatski seli, u Beču i drugi kraji svita. Nikola Benčić ističe u pogovoru ro­ma­na, da se ovo književno djelo ko prikazuje burno vrime I. svitskoga boja i priključenje bi­vših ugarskih krajev u ki su živili Hrvati u Republiki Austriji, more smatrati povijesnim romanom. U romanu voj­nik Pave piše svojoj mladoj ženi Marici ku je (prisilno) ostavio s malom dicom:
„Dragoljubna moja Marica!
Najprije ti oznanjujem da sam zdrav ča se ufam i od tebe kot i od naših malih sinov Ivice i Ton­čija ter od naše zlatne male Jelice, ka je ležala u zipki, kada sam se tužan morao lučiti od vas. Je zdrava? Je jur zbižala? Govori jur ,mama’ i ,tata’? Ali bud, čemu će nazivati tatu, kad tate još ni ne pozna. Ča ću pi­sat ovde izmed ovih golih skalin? (Talijanska fronta). Strašno je ovde mrsko i pusto. Sve golo, ništ zelenoga… Dugo nam nij. Imamo dobre tovaruše. Znaš da je i Lončarov Štefe ovde s ma­nom? Pak još jedan Hrvat iz ju­ga — veli da njegovo domaće se­lo ima smišno ime ,Šeškut’. On i malo drugačije govori neg mi, ter mu se i nasmijemo, a on nam. (…) Morao sam… za front, da mi zavežu ruku. No, ne prestraši se! Mer mi se nij čuda stalo. Nek dva prsta su mi nastriljili… Pak me je nek malo oštrafnulo. Za­to se ništ ne tribaš bojat za me. (...) Već ti ne moram pisat, ar kot čujem, poštu iz fronta kontroliraju i već ča i lišaju, ako im ne paše...“

Ali Pave se nije vratio. Marica je dobila tužnu vist, da je muž izgubio život u borbi. (...)

U boj se je išlo veselo, kao u neku kratku pustolovinu, u misli da će durati samo misec dan. One ki su ostali na životu, boj je poučio, da počinju drugačije misliti, poruka je ro­mana Augustina Blaževića, ki mi ga je od srca darovao prilikom jednoga pohoda Beču...“ (Šulek, isto).

(uredn.)