Jezuš se dvakrat plače. Jednoč kod groba Lazara, drugi put se plače nad Jeruzalemom, jer neće ostati u njem kamen na kamen. Plaču se nek slabi ljudi, velu gizdavi ljudi.
 

Plakao se je Jezuš nad Jeruzalemom i rekao: O bar bi ti bio spoznao tvoje pohodjenje, poslan sam tebi Jeruzaleme, a ti Jeruzaleme me nisi primio. Jezuš je ljubio svoju domovinu i svoj narod, tako je i naše domo- i narodoljublje Božja stvar. Ljubimo svoje roditelje, svoj dom, svoju domovinu, svoj narod, ali ljubimo i našu vječnu domovinu. Gdo je s Bogom, uvijek je doma. Doma je na ovom svitu i doma je i na drugom svitu. Bog nam daje zemaljsku i vječnu domovinu. Ljubimo ovu zemaljsku domovinu, ali vječnu domovinu još jače, jer nebo je naša konačna domovina.

 

Veli poslovica: I srce neka si zmini ta, ki si je zminio domovinu. Zač? Jer srce ga uvijek domon vuče. Domaći spominki, domaće polje, tovaruši, mladenački doživljaji, a nad sve otac i majka, zipka u koj nas je majka zibala.

 

Rič dom lipše zvoni nek bar kako velik kup pinez. Nek ganutim srcem moremo gledati plačućega človika, a ima morje suz na ovom svitu. Samo Bog zna, koliko se plaču u ovom momentu, kad ovo pišem. Kad bi je vidio, bio bio tako ganut, da ne bi mogao niti pisati, jer bi se i ja plakao s onimi, ki se plaču.

 

Kako gorko se zna plakati dite, divojčica nad svojom polamljenom lutkicom, bapkom. Ali gorkije se plače mala kod groba svoje majke, muž nad grobom svoje žene, držeć malu za ruku. Ostavila ih je, ka ih je tako jako ljubila.

 

Ali još su već vridne pokorničke suze. Kad grišnik oplakuje svoje grihe. Samo Bog zna, koliko ih je, ki su oplakali svoje grihe i oplakuju je i danas. Te suze su jednoj Božjoj posudi zadržane i se svitu kao dijamat. Suze oprale su grišnika od svakoga griha i se i on sviti kao sunce na nebu.

 

Tužno je, kad majka oplakuje svoju dicu, jer su išli krivim putem. Ali te suze imaju veliku moć i znaju biti dosta moćne, da se povrnu zgubljeni sini i kćere.

 

Sv. Ivan piše u Knjigi Očitovanja: Blaženi su, ki se plaču, jer će im Bog otrti svaku suzu iz njevih očiju, i smrti već biti neće, niti žalovanja, niti jauka, niti nikakove boli. To je ta drugi svit, kade nek ljubav, mir vlada.

 

A je li se plačemo i mi nad tom velikom nevoljom, ka pogadja svit? Katastrofe, zemljotresi, povodje, pak ti toliki boji, bombe, ke hitaju ljudi jedan na drugoga. Koliko nekrivih ljudi, dice, mrtvi, ili invalidi. Koliko suz širom svita. Pitajmo se, ča činimo, da bude manje plača, nevolje na svitu. Nemoremo biti ravnodušni prema ovoj nevolji.

 

Človik, ki je ravnodušan prema ovim nevoljam, nima srca, duše. Kain ubio je hladnokrvno brata svojega, Abela. Koliko ovakovih ubojstvov širom svita. Bog pita nas, kade je tvoj brat, susjed u nevolji, majka ka oplakuje dite, kako se vidi u televiziji pri ovi katastrofa. Ne kriči velikimi riči, a ljubiš tvojega bližnjega, a ne činiš za njega ništa. Bog čeka od nas čine ljubavi, jer nek za ljubav kao plaću biti ćemo spašeni. Gdo ne ljubi aktivno, čini, je kao človik, ki stoji praznom rukom pred Bogom. Ni Bog ti ne more dati plaće za to, ča nisi učinio. Zato pomoć budi svim ljudem i biti ćeš spašen ti i svi oni, ke si pomagao i velika plaća biti će ti na nebesi.

p

Kategorije