Unatoč velikih uspjehov na polju medicine, kulture, civilizacije, je bolesnih ljudi sve već i već, osebujno na duševnom polju. Sve već i već specijalistov će biti triba, da im se pomore. A je za pomoć onim, kim je duh pomućen, ki već ne znaju ča je dobro, ča je zlo, ča je grih i ča ne? More uopće človik na tijelu ozdraviti, ako je bolestan na duši? Poznato je, da je i tjelovnoj bolesti kih osamdeset posto uzrok nesredjen, grišan život. Koliko je putev, ki peljaju u propast, i koliko je ljudi, ki ovim putem hodu. Svega ima, nek mira nima. Svaku želju si spuni, samo želja duha ostane samo želja. Želji ozdraviti i na duši, ali kako, gdo će mu pokazati put, gdo će ga iz krivoga ispeljati na ravni put. Psihijatrija ima sve već i već posla. Pa mnogi od njih, tako ostavu psihijatriju, kako su ju poiskali, ili znam još u gorjem stanju, jer ta ćut, da mu nisu pomogli, učini ga još depresivnijim.

Koliko ovako depresivnih ljudi susrećemo na putu, da niti ne mislimo na ovo. A oni idu uz nas razočarani, jer ne očekuju već od nikoga pomoći. Pojedinoga griha već ni ne registrijaju, jer život je mnogim nastao jedan jedini grih, tako da velu: nima griha. To je kao da bi človik, ki od raka boluje, rekao o sebi, da mu ništa ne fali, ali sve jače gine i gine. Koliko je ovakovih ljudi, ki mislu da nima griha, a ta grih, koga taju, uništava je.
 

Kako ima danas jur svakakovih kirurgov, tako su nam i svakakovi duševni kirurgi triba, ki liječu pojedine duševne bolesti, jedan od jednoga griha boluje, drugi od drugoga.
 

Bilo bi tako jednostavno, kad bi svit poznao, toga, o kom je rekao Sv. Ivan Krstitelj: Evo Agnjac Božji, evo on, ki odnimlje grihe svita. Ali ovoga danas mnogi mnogi ne poznaju, ili ne vjeruju u njega, još manje da im more grihe oduzeti, ili je na duši ozdraviti.
 

Milujemo invalide, kad je vidimo na cesti, ali koliko je duševnih invalidov, ke susrećemo, ali i je ne vidimo, ne spoznamo. Ako nekomu noga fali, to jur iz daleka opazimo, ali ako je gdo dušu, srce zgubio, to ne vidimo.
 

Crikve zadaća biti će u budućnosti, ili joj je zadaća jur sada u sadašnjosti, da išće ove duševne invalide i pošalje im specijaliste, ki se uz veliku ljubav i razumivanje skrbu za nje. Zbog bolesnoga moremo napustiti zdrave. Sve one, ki su zdravi, samo zbog jednoga bolesnoga. Ovim mora početo igrati naše srce u ljubavi. Ča su svi vanjski uspjehi, ili vjerska propaganda, susreti, sjednice, programi, plani, ako smo na ove pozabili, ako se za ove ne skrbimo! Oni su ta otvorena rana na crikvenom tijelu, od ke pak boluje sva Crikva i svi nje člani. Kako će nek na dan stati pred Boga človik zdrav, nadaren, a da nije ozdravio izmed ovih na smrt bolesnih. Ti talenti, ke moramo Bogu s kamati, činži najzad dati, su ovi bolesniki, ki ćedu nas sprohadjati i ćedu svidočiti za nas. A ča će pokazati on človik Bogu, ki ne bude imao ovakovoga svidoka uza se? Ljubi bližnjega svojega kao samoga sebe, je jako velika, ogromna zadaća. I kad pravoznanac pita Jezuša: Gdo je moj bližnji? Jezuš mu donese pripetenje človika, ki je pao u ruke razbojnika i dā dojti mimo njega jednomu židovskomu duhovniku i levitu, ki tudjince nisu držali za svoje bližnje. Ali dojde mimo necijenjeni samaritanac i ta mu se smiluje. Postavi ga na noge i skrbi se za njega, daje ga u skrb gostioničaru i sve će platiti, kad se najzad vrati. Ta človik, ki je pao u ruke razbojnikov, reprezentant je svih onih, ki danas padaju u ruke razbojnikov, osebujno u ruke takovih razbojnikov, ki upropastu ne nek tijelo, nego i dušu.
 

Jezuš je bio najprvo liječnik duše ne tijela. Ali milovao je gladne, gole, bose, kako ne bi bio milovao ukočene, slipe, gluhe i druge. Ako i mi znamo biti puni sućuti prema bolesnim, kako ne bi bio on, ki je bio bezkrajna ljubav.
 

Ali kad bi mi vidili svu tu nevolju ne tijela, nego duše, kako je to on vidio, ne bi mogli biti ravnodušni, ili da? Je i nam važnije duša človika nego tijelo? Išćemo i najdemo li i mi uzrok svakoga zloga najprvo u duhu?
 

Glad gladnoga morem utoliti s jednim objedom, ali duh jednoga človika s jednim jedinim pothvatom more nek Bog ozdraviti, kako je to činio, dokle je med nami bivao. On je otišao, ali ostavio nam je svoj duh, moć, da i mi moremo čuda činiti u ljubavi. Koliko ljudi je jur ljubav zvračila. Kako je dobro onomu, ki ima uza se človika u nevolji. Ta, ki je to jur trideset osam ljet bolovao, rekao je Jezušu, da zato ne more ozdraviti, kad nima človika, ki bi ga u vodu spustio, kad se je htila voda zdizati.
 

Človik u nevolji bez človika, velika je to nesrića. Kad se u našem tijelu rodi kakova bolest, sve naše funkcije se sjedinu i se trsu, da tu infekciju prevladaju. I gdo zna, koliko puta smo bili jur u smrtnoj pogibelji, da mi niti znali nismo, jer bez naše svisti nas je naš obrambeni sistem očuvao od gorje bolesti, ili još i smrti.
 

Tako slično bi se morali svi ljudi sjediniti, kad vidu jednoga človika u nevolji, bila to tijelovna ili duševna nevolja. Ljubav prema bližnjemu nas obavezuje na ovu zadaću. Ako ovo nismo shvatili, smo kršćani, nad kimi ali Bog nima veselja, a još manje ta, ki bi pomoć tribao. p