Subotu, 3. julija je bio pokop Joške Weidingera na cimitoru u Gornjoj Pulji. Rodjeni Frakanavac i Hrvatski pisac i muzičar Joško Weidinger je umro 30. junija po kratkoj i teškoj bolesti. Stao je u 68. ljetu života. Stekao si je ime pred svim kao autor šalnih igrokazov u hrvatskom jeziku, ali kao dijelom i šalnih pjesmic i proznih tekstov.

GORNJA PULJA — Pisac i muzičar Joško Weidinger, rodjeni Frakanavac je napisao za hrvatsko kazališće bezbroj skečov i igrokazov. Svoju karijeru kao autor je započeo u mladi ljeti. Mentori su mu bili Konrad Meršić i Ignac Horvat. Zanimanje za hrvatsku rič i literaturu je u dičaku Jošku Weidingeru zbudio njegov učitelj i školnik Konrad Meršić.

Farnik i pisac Ignac Horvat ga je upeljao u svit igrokaza domaće kazališne grupe u Frakanavi, kade je mladić Weidinger sudjelivao kao glumac.

1968. ljeta je Joško Weidinger napisao svoj prvi igrokaz »Sluga Pišto i tri zaručnjaki«. Komedija se je prebila na skoro svi pozornica, ne samo s ovkraj granice nego i u Ugarskoj. Tijekom njegove karijere kao autor Joško Weidinger je napisao bezbroj skečov i već od 35 hrvatskih igrokazov zvećega šalnih, ali i takovih ozbiljnoga karaktera. Kazališni kusići iz pera Weidingera su obljubljeni kod kazališnih grup širom Gradišća i s austrijske i s ugarske strane granice i kod publike tako je jedna od najigranijih kusićev komedija »Sluga Pišto i tri zaručnjaki«.

Kao odbornik Hrvatskoga kulturnoga društva u Gradišću je Joško Weidinger bio odgovoran za narodni igrokaz. Svi njegovi igrokazi su u društvu arhivirani i se stavljaju na raspolaganje zainteresiranim kazališnim grupam. To je uz ostao naglasio i potpredsjednik mag. Joži Buranić na samom pokopu. Joško Weidinger je podvarao nekoliko ljet dugo kazališnu grupu u Bijelom Selu (Pama). Kad se je ova grupa raspustila žalio je o „smrti“ hrvatstva u ovom selu na Hati.

Pisao je i kusiće za kazališnu grupu u Hrvatskom Židanu, ko na primjer komedije »Mornari ahoi« i »SOS izvanzemaljski«.

Joško Weidinger, nije bio  samo pisac, nego i muzičar i plesač a Hrvatsko Štamparsko društvo mu je 1998. ljeta izdalo knjigu »Prik plota«, u koj su mu objavljene pjesme i proza. Ali on se nije bavio samo pisanjem, nego je i komponirao. Jur u mladi ljeti je počeo svirati rajle i tamburu. Kašnje je svirao različne instrumente u grupi Kometi — White Comets. On je utemeljio i mišoviti zbor u Frakanavi u čijem imenu mu se je na otvorenom grobu zahvalio Franc Rezner.

Jur pred ljeti je Joško Weidinger iz privatnih uzrokov ostavio svoju rodnu Frakanavu i kazališnu grupu, za ku je napisao čuda kusićev i peljao režiju. U zadnji ljeti svojega života je stanovao u Gornjoj Pulji.

Obred pokopa na hrvatskom i nimškom je vršio farnik u Ratištofu i duhovni otac dr. Ante Kolić, ki je jako slikovito i upečatljivo predočio „Vozni red u nebo“ pokojnika, ali u prenošenom smislu i svakoga od nas.

U svojem nadgrobonom govoru je Petar Tyran žalujuću rodbinu i ostale sprohodnike kratko peljao po Joškini književni puti i staza rekavši uz ostalo. „Ne samo kao narodni političar, manjinski funkcionar, nadaren muzičar i kompozitor brojnih jačak i utemeljitelj Frakanavskoga zbora, nego i kao književnik, pjesnik i dramski pisac je Joško Weidinger zaorao diboke brazde u narodnu svist i je ostavio trajne trage i slijede na našem hrvatskom književnom parnasu. Mali je ov naš svit književnosti, ali nam je važan — a ne bi bio zamišljiv bez Frakanave — a Joško je bio a će i nadalje u uspomeni biti pred svim Frakanavac, ki je sām sebi iskao a pak i našao svoje mjesto u škamlju hrvatskih književnikov i pjesnikov, kih je toliko bogata Frakanava.

Joško Weidinger kao narodni političar i angažiran u manjinski posli:

Od mladih nog se je Joško angažirao za daljnji opstanak hrvatske narodne grupe u Gradišću. To je činio i unutar svoje Narodne stranke, ali je morao uviditi, da to nisu prvobitni cilji stranke koj je pripadao i za ku se je angažirao. Ov njegov angažman se je prožeo i u njegovo književno stvaralačtvo. Jer kao črljena nīt se širi ovo kroz cijeli njegov opus: Ča i kako činiti da se hrvatska rič ne izgubi?

Joško Weidinger kao pisac komedijov za domaće hrvatske pozornice.

Kao takovoga sam ga još bolje upoznao kad su na frakanavskoj pozornci 1986. ljeta prikazali »Jednoč u pakao i najzad«. Njegovi igrokazi su danas sustavni dio arhiva Hkd-a u Željeznu, a njegove skeče moremo i danas najti na domaći pozornica.

Joško Weidniger je pisac proze i pjesam:

I ovde nam je Joško ostavio bogati jerb. Knjiga »Prik plota — izbor« (iz 1998. ljeta) je njegova ostavšćina, ku je izdao u okviru Hrvatskoga štamparskoga društva. Tada je „razmišljao prik plota“, sada je „prošao prik plota“. Samo na kratki citat iz ove njegov književne ostavšćine, iz pjesme

„A ča nam je od toga još ostalo?“

Smo si još svisni našega naloga,

da čuvamo kinč hrvatskoga roda?

Će nas moć dite — tvoje i moje —

Pitat nekad za jerbinstvo svoje?

Ili će pitat: Ča se j’ godalo,

da nam od svega ništ nij’ ostalo?



S pogledom na Joška je odgovor „da!“. Dragi Joško, od tebe je ča ostalo!

Od tebe su ostale i lipe a ponekad znamda i uspomene s malo pelina. Ali ostavio si nam spominanje na tvoj angažman, na tvoje uvjerenje i tvoj dostkrat i jako šaljivi, dostkrat i kritični pristup vrućim i gorućim temam. Siguran sam, da ćemo se tebe dugo spominjati, da ćedu to činiti i generacije za nami, ako budu — a daj Bog da to budu — gledali i tvoje hrvatske igrokaze na naši pozornica i kad budu listali i čitali u hrvatski teksti u ovoj tvojoj knjigi. Zbogom Joško, ostavio si nam puno, i za to ti hvala!“ (ured.)