Na poziv Znanstvenoga instituta gradišćanskih Hrvatov u Gradišću i u suradnji s Hrvatskom maticom iseljenika (u socijalnom centru u Trajštofu), petak, 11. maja je gostovala mlada hrvatska znanstvenica dr. Aleksandra Ščukanec iz Zagreba. Zainteresiranoj publiki je predstavila svoju knjigu, ka temelji na disertaciji o temi »Njemačko-hrvatski jezični dodiri u Gradišću«.
Vrsni uvod u ovu tematiku je dao dugoljetni suradnik Zigh-a i jezikoslovac mr. Ivo Sučić (v. zdola):
TRAJŠTOF — „Akoprem ti naši bliski odnosi s nimškom zaručnjom ili nimškim zaručnjakom (kako ki kanite) postoju vreda petsto ljet dugo, naša je zaljubljenost sve gorućija. Ako si predstavimo jezičnoga čistunca u ulogi moralista, on bi vjerojatno rekao, da su ti kontakti prekoraknuli sve mjere dostojnoga ponašanja.
U mladosti sam priredjivao šari večer s nekolikimi skeči, med njimi je bio jedan s naslovom »Krovodiš untahojtunga«, za koga sam se trsio sastaviti hrvatski tekst, u kom su hrvatski bili uglavnom nek pomoćni glagoli i vezniki. Na kraju sam bio veseo, da mi se je prilično ugodalo, dokle mi jedna suradnica nij kratko pred predstavom rekla: ,Ča kaniš s tim tekstom, ta ibahaupt nij vicig, tako nako govorimo.’ Morete si predstaviti, kako me je umirila ta izreka, no pri predstavi su se ljudi svejedno smijali, znamda i zato, ar je naša publika općenito jako zahvalna.
Kad si pogledamo neke primjere u ovoj disertaciji, osobito one iz interneta (forum i blog), mogli bi u duhu skeča reći: Ako ne vidmamo već aufmersomkajta našoj šprohentvikljungi, će se naš vortšoc vojkomen onpasat onomu merhajtsfojka. Tekst skeča je bio gradjen uglavnom na posudjenica iz nimškoga jezika. Tipično za posudjenicu je, da je preuzet iz nekoga tudjega jezika vanjski oblik riči, ki se more ili ostaviti nepreminjen ili se more prilagoditi jeziku, ki ga je preuzeo. O klasifikaciji nam podrobnije povida autorica. Na svaki način su mnoge posudjenice i nestručnjaku prepoznatljive kot tudji elementi.
Tudji uticaji su u puno većoj mjeri shranjeni kod takozvanih prevedenic, kod kih preuzimamo po Humboldtu nutarnji oblik riči, t. j. nje značenje. Pri stvaranju književnoga jezika za našu crikvenu književnost u 18. stoljeću morali su nje pisci ne samo najti potribne termine za nove predmete i pojme, nego su bili prisiljeni upotribljavati jezična sredstva na poseban način, da bi njeve izjave bile čim odredjenije i egzaktnije i da bi njev jezik bio u stanju jasno izraziti i složene misli i sadržaje. To prilagodjenje jezika novim potriboćam, ko je tipično za sve književne jezike, naziva česki jezikoslovac Bohuslav Havranék intelektualizacijom književnog jezika. Pa će književni jezik za te svrhe ili adaptirati sredstva narodnoga jezika, ili će preuzimati strane riči (posuđenice) ili će stvarati prema strani jeziki nove riči ili tvorbu riči ili načine spajanja riči i rečenic. Takovi strani elementi imaju (opet po Havranéku) pred domaćimi elementi tu prednost, da su točniji u značenju.
Pokidob su se pisci vjerskih knjig naslanjali na bogatu kajkavsku crikvenu književnost toga razdoblja, ušli su mnogi strani elementi i tim putem u naš književni jezik, no mnoge tvorevine po tudjem uzoru su nastale i kod nas u Gradišću, da spomenem na polju glagolov samo mnogobrojne složenice s prilogi u službi prefiksov, kim je pokojni László Hadravics posvetio posebnu radnju.
Iako se ljudi pera jur od kraja pretprošloga stoljeća trsu, da se naš književni jezik približi standardnomu hrvatskomu na jugu i da se iz njega uklonu germanizmi, održao se je u njem ne samo dost velik broj tako prefigiranih glagolov: mi smo koč-toč i složni, no kad govorimo tako, kot nam je trubac zrastao, onda skupadržimo, naprikdavamo, skupadohadjamo (ča morete i u Rječniku najti) — a Trajštofi i vannačinjamo, a naši stari su još i rotu šlogali, nego je kod nas na svi polji našega jezičnoga izražavanja i mnogo drugih, dijelom lahko uočljivih a velikim dijelom i dost dobro shranjenih posljedic naših dobrosusjedskih odnosov. Mislim, da je u interesu tematike vrlo dobro, da se analizom tih slijedov bavi človik, ki ne stoji u samom središću toga dogadjanja, nego ki malo sa strani promatra te pojave, ar njemu — u našem slučaju njoj — pada u oči sve to, ča odstupa od norme hrvatskoga standardnoga jezika. U danom slučaju je došlo do srićnoga stečaja okolnosti, da gospa Ščukanec izvrsno vlada i hrvatskim i nimškim jezikom. Želja mi je naglasiti, da je dr. Aleksandra Ščukanec prikazala problematiku temeljito, na bogatoj gradji iz raznovrsnih izvorov, iz radijskih i televizijskih emisijov, iz foruma i blogov, iz književnih tekstov, a i s terena. Proučila i prikazala je prilike, u ki se naša skupina nahadja, nje povijesni razvitak, odnos ljudi prema materinskomu jeziku, dosadašnja djela o nimški jezični elementi u gradišćanskohrvatskom jeziku, a dala je i pregled temeljnih pojmov dodirnoga jezikoslovlja. Dobroj preglednosti služu Rječnik modela i replika i Popis replika na kraju knjige. Drago nam je, da je za disertaciju izabrala gradišćansku temu, pak se nadamo, da će potaknuti interes akademskih krugov u Zagrebu za nas GH.“
p