Sada jur znamo već, iako zapravo još ništ ne znamo. Niti je hrvatskih niti drugih priredab i ih u dojdućih tajedni i miseci neće biti. Tim neće biti ni kazališnih predstav u Velikom Borištofu ni u Pinkovcu ni u Novoj Gori. Novoseoci su jur pred Vazmi morali otpovidati svoje kazališne predstave. Kuga je morala zabušiti isto kako i Hrvatski centar. Barem smo još mogli uživati u zadnjem odličnom i upečatljivom „Džez & vino“ u Kugi, iako su se onda jur neki jako bojali osobnih kontaktov. Mi drugi u to još nismo toliko vjerovali, bolje rečeno: nismo si još mogli predstaviti kakova lavina će dojti prik nas.
Jako teško je pogodjen i Hrvatski centar u Beču u kom se je zapravo svaki dan, sedam dani u tajednu odvijao neki zabavni, obrazovni, poučni ili (društveno)politički program: od probov jačkarnoga zbora Otvorena srca u pandiljak do probov folklornoga ansambla Kolo-Slavuj svaki utorak, od jezičnih tečajev za dicu i odrasle od pandiljka do subote i „jezične hiže“, do predavanj i Centar. razgovora, od likovnih izložbov i književnih priredab do Kluba seniorov petkom, od hrvatskih mašov nediljom do ne na zadnje iznajmljenih priredab i privatnih partyjev po subote i muzičkih koncertov kao npr. u medjuvrimenu jur otpovidanoga »Festivala hrvatske glazbe« u Beču.
A kako i po svi seli Gradišća tako je zatvorena i jedina hrvatska ods. dvojezična čuvarnica u Beču, Viverica u Hrvatskom centru.
Koliko će ovo imati negativne posljedice na jezično obrazovanje dice i koliko će se ova duga pauza — od ke uopće još ne znamo kako dugo će durati — odraziti na očuvanje i dalje razvijanje hrvatskoga jezika, će se stoprv pokazati. Pravoda: ako ide na gusto, kultura je prvo ča dojde pod kotače.
Ča će biti s našimi brojnimi tamburaškimi ansambli i folklornimi grupami, klapami i zbori. Svi ovi su matica, središće (Hort) čuvanja jezika i kulture. Ćemo po ovi teški časi imati još snage da onde nastavimo kade smo prestali. Ili ćedu nas svakodnevni problemi ubijati i onemogućiti da se bavimo nadalje i timi stvari i posli, ki su za naš opstanak tako važni?
Kako i kod puno drugoga — a to nam sada prodikuju sa svih stran — tribali bi se preokrenuti i izrešetati nepotribne stvari iz našega života, koncentrirati se na zaista bitne stvari i probati preokrenuti i preobraziti naš život.
Jedna spoznaja bi mogla biti, da smo do sada čuda premalo činili za nas kao hrvatsku zajednicu, u slučaju da željimo opstati i se dalje razvijemo i se približimo standardu većinskoga naroda u pogledu na kulturu, jezik i politički angažman kao i društvenopolitičke borbe za napredak toga ča nam je važno. Ako bi bilo to, onda bi ova tako odurna kriza imala smisla.