Sada jur znamo već, iako zapravo još ništ ne zna­mo. Niti je hrvatskih niti drugih priredab i ih u dojdućih tajedni i miseci neće biti. Tim neće biti ni kazališnih predstav u Velikom Borištofu ni u Pinkovcu ni u No­voj Gori. Novoseoci su jur pred Vazmi morali otpovidati svoje kazališne predstave. Kuga je morala zabušiti isto kako i Hrvatski centar. Barem smo još mogli uživati u zadnjem odličnom i upečatljivom „Džez & vino“ u Kugi, iako su se onda jur neki jako bojali osobnih kontaktov. Mi drugi u to još nismo toliko vjerova­li, bolje rečeno: nismo si još mo­gli predstaviti kakova la­vina će dojti prik nas.

Jako teško je pogodjen i Hrvatski centar u Beču u kom se je zapravo svaki dan, se­dam dani u tajednu odvijao neki zabavni, obrazovni, po­učni ili (društveno)politički program: od probov jačkarnoga zbora Otvorena srca u pandiljak do probov folklornoga ansambla Kolo-Slavuj svaki utorak, od jezičnih te­ča­jev za dicu i odrasle od pandiljka do subote i „jezične hi­že“, do predavanj i Centar. razgovora, od likovnih izložbov i književnih priredab do Kluba seniorov petkom, od hrvatskih mašov nediljom do ne na zadnje iznajmljenih priredab i privatnih partyjev po subote i muzičkih koncer­tov kao npr. u medjuvrimenu jur otpovidanoga »Festivala hrvatske glazbe« u Beču.

A kako i po svi seli Gradišća tako je zatvorena i jedi­na hrvatska ods. dvo­jezična čuvarnica u Beču, Vi­verica u Hrvatskom centru.

Koliko će ovo imati negativne posljedice na jezično o­brazovanje dice i koliko će se ova duga pauza — od ke uopće još ne znamo kako du­go će durati — odraziti na o­čuvanje i dalje razvijanje hrvatskoga jezika, će se stoprv pokazati. Pravoda: ako ide na gusto, kultura je prvo ča doj­de pod kotače.

Ča će biti s našimi brojnimi tamburaškimi ansambli i folklornimi grupami, klapami i zbori. Svi ovi su matica, središće (Hort) čuvanja jezika i kulture. Ćemo po ovi te­ški časi imati još snage da on­de nastavimo kade smo prestali. Ili ćedu nas svakodnev­ni problemi ubijati i onemogućiti da se bavimo nadalje i timi stvari i posli, ki su za naš opstanak tako važni?

Kako i kod puno drugoga — a to nam sada prodikuju sa svih stran — tribali bi se preokrenuti i izrešetati nepo­tribne stvari iz našega živo­ta, koncentrirati se na zaista bit­ne stvari i probati preokrenuti i preobraziti naš život.

Jedna spoznaja bi mogla biti, da smo do sada čuda pr­e­malo činili za nas kao hrvat­sku zajednicu, u slučaju da željimo opstati i se dalje razvijemo i se približimo stan­dardu većinskoga naroda u pogledu na kulturu, jezik i po­litički angažman kao i društvenopolitičke borbe za napre­dak toga ča nam je važno. Ako bi bilo to, onda bi ova tako odurna kriza imala smisla.