Martin Luther (1483–1546) je Bibliju preveo u nimški jezik i je tim stvorio djelo, ko nije samo farnik čitao u crikvi, nego i narod doma u krugu obitelji. S izrekami i sa slikovitim, narodu bliskom jeziku je pridonesao, da čitatelj more slijediti sadržaj. Tako je položio temelj za razvitak nimškoga standardnoga, književnoga jezika.

Johann Christoph Adelung (1732–1806), bibliotekar i germanist, je izdao prvi veliki rječnik nimškoga jezika: „Versuch eines vollständigen grammatisch-kritischen Wörterbuchs der hochdeutschen Mundart“. Ta rječnik, popularno nazvan „Adelung“ je bio tako značajan, da su ga marljivo hasnovale velike ličnosti onoga vrimena, Goethe, Schiller ili Wilhelm v. Humboldt.

Braća Grimm su sistematski istraživali nimški jezik. Nakana im je bila stvoriti jedinstven jezik. Zato su ovi dva lingvisti, Jacob (1785–1863) i Wilhelm Grimm (1786 – 1859), 1854. ljeta započeli svojim djelom na rječniku. Popisivali su riči u pogledu na porijeklo, značenje i hasnovanje. Po njevoj smrti su  drugi jezikoslovci nastavili njevo djelo i završili rječnik s 33-imi sveski 1961. ljeta. Konrad Duden (1829 – 1911) se je bavio pravopisom. Prvi „Duden“ je izašao 1880. ljeta. Od onda školovani ljudi imaju ortografske smirnice ljudi. U okviru od 12 ljet je „Duden“ nastao obavezan za cijelu Nimšku, a kasnije i za Austriju i Švicarsku.