Za vrime svojega četrdesetdnevnoga boravka u pustini je vrag skušavao Jezuša. Skušavanja su postojala u tom, da kamenje postane kruh, da se Jezuš spusti doli s vrha crikve, da se pokloni pred vragom, da mu proda svoju dušu. Ovde moremo misliti i na Goetheovu „Faustovu dramu“, ka je svenek aktualna. I Jezuševa skušavanja svojčas su skušavanja Crikve danas. Velika pogibelj postoji, da človik/Crikva skrene s puta Božje ljubavi i da sebe definira kot vrhovni autoritet, ar moć i ugled su glavne intencije človika/Crikve.

Ča znači „Gospodinu Bogu svojemu se klanjaj i nek njemu služi“ (Mt 4,10)? Ne bi li se mogli pitati u ovoj korizmi, ča držimo do vjere? Pitala je to Gretchen u Goetheovoj tragediji Fausta. To Gretchen-pitanje nikad nije došlo iz mode.

Iako slogan „povrnite se“ ne stoji kot naslov u nijedni novina, ipak naše društvo živi od našega truda, da se suprotstavimo skušavanjem kot je to bio u stanju Jezuš u pustini. Prodikovao je kasnije: Činite pokoru i vjerujte evandjelju (Mk 1, 15). Nije slučajno pustina mjesto katarze, duhovnoga pročišćenja, iz koga proizlazi duhovna ravnoteža. Ako se i mi otpravimo u „pustinu“ i naše boli povežemo s Mukom Kristuševom, moremo doživiti velike milosti. Iskustvo, da nismo sami u tugi i trapljenju, je batrenje. Človik more doživiti moć, ako sam sebe relativira. „Ispunilo se je vrime i prišlo je kraljevstvo Božje“ (Mk 1,15) je silna poruka spasenja. Nijedan hipac ne postoji u našem žitku, a niti kutljac na ovoj Zemlji, kade ne bi jur bilo uspostavno kraljevstvo Božje. Človik si smi biti siguran, da ne more ispasti iz Božjih ruk, iako mu njegove ćuti još toliko sugeriraju, da ga je zapustio Bog i cio svit.

Mogla bi i to biti jedna od naših duhovnih vježbov za vrime korizme: Otkriti Božju blizinu u vlašćem žitku, Božji blagoslov i prijete milošće. Povrnuti znači okrenuti se prema Bogu i najti se s njim oči u oči, prez straha, ali puni zaufanja u njegovu milosrdnost. Poziv „Vjerujte evandjelju!“ znači, da je vjerovati u to, ča je Bog obećao človiku, veliko olakšanje na putu kroz žitak. Jezuš je otkupio svit svojom ljubavlju, preobladao zlo i zadobio za človika žitak vječni. Korizma znači, primiti radosnu vist i vjerovati žitku, ki u Vazmu doživljava svoj vrhunac.

Gretchen se je na koncu Goetheove tragedije okrenula Bogu i kod njega našla svoj mir. Ne bi li se mogli pitati u ovoj korizmi, ča držimo do vjere?

(Agnjica Schuster)