Vrime pripravljanja za proslavu Kristuševoga rodjenja potiče još od 567. ljeta i je diboko ukorenjeno u kršćanskoj tradiciji. Etnologija adventa ili došašća kod Hrvatov obiljuje neobično maštovitimi narodnimi običaji, rituali i ceremonijami ki su se ponavljali, ali i minjali kroz stoljetnu povijest. U želji da se čim dostojnije i čim lipše svečuje Kristuševo rodjenje, su se tajedne dugo pripravljali za Božić.

 

Sv. Barbara i sv. Nikola/Mikula

U adventu/došašću se je mnogo molilo, išlo na zornice i postilo. Ljudi su se više nego drugda medjusobno posjećivali/poiskovali i družili, a u mnogi sredina su bili uobičajeni zorničari ki su nosili sviće, baklje ili lampuše, pak se je uz pjevanje i molitve skupno išlo do crikve na prvu zornicu. K zornicam se je pak išlo svaki dan do Badnjaka, a crikva je bila svaki dan dupkom puna.

 

U ovom razdoblju su bila uobičajena medjusobna darivanja, dobra djela, ali i vraćanje posudjenih stvari/dugovanj i dugov. No, zvana duhovnoga pripravljanja, skrbilo se je i za čistoću kuće/stana i okolice tr za svetački stol. Čistili su se stani i dvorišća, blago se je bolje krmilo, posebno ono ko su pripravljali za svetački stol, a u varoši su se kupovale namirnice (Lebensmittel) za svetački stol i potribni dodatki za ukusne božićne kolače.

 

Uz uobičajeno pripravljanje, na svetak sv. Barbare, zaštitnice od nevrimena, ali i ljudi s pogibeljnimi zanimanji, kako su to ognjogasci, vojniki i rudari, 4. prosinca/decembra, pojavljivali su se prvi čestitari, muži ki su svojim dolaskom u kuću/stan poželjili obiljnu urodju, a u neki kraji se je sijala božićna pšenica.

 

Na svetak sv. Nikole/Mikule, zaštitnika mornarov, putnikov i male dice, 6. prosinca, vladao je u svi sredina običaj darivanja. Ta dan ili dan prije bilo je uobičajeno maskiranje u dobroga biškupa koga je sprohadjao ločesti djavao/vrag (Krampus), noseći poklone/dare i zlatne šibe. Uz zveketanje Krampusovih lancev, obilazili su stane/kuće i nagradjivali dobru, a plašili zločestu dicu. Šibe, tradicionalni pokloni/dari, sušeno sadje/voće i slatkiši tr očišćene čizmice u obloki zadržali su se do danas.

 

Božićna pšenica i sv. Lucija

Iako se sv. Nikola posebno poštuje i u primorski kraji, u Dalmaciji i na otoki su se dica darivala na svetak sv. Lucije slatkiši i suhim sadjem/voćem ko se je metalo u štimfe i šoljine ili papuče.

Na svetak sv. Lucije, zaštitnice vida, krojačev i kovačev, 13. prosinca/decembra, su u skoro svi kraji divojke sijale pšenicu čijim se zelenilom prizivala plodnost/rodovitost i obilje u nadolazećem ljetu. Narasla pšenica, ka se je po tradiciji vezala crvenim trakom, je branila od višak, a postavljala se je u kut sobe, na stol ili pod božićnu jelvu. U sredinu božićne pšenice, ka se sijala i u izdubljenu bijelu ripu, negdje se se stavlja jabuka, a negdje jedna ili još i tri sviće.

 

No, na svetak sv. Lucije bilo je i različnih drugih običajev. U neki kraji su ta dan muži ogrnuti bijelom plahtom i maskirani u žene išli po selu i strašili dicu i mlade divojke noseći izdubljene tikve/buče s urizanimi očima i usti i svićom, ili lonce sa žeravicom. 

 

Na sv. Luciju se je mnogo gatalo (prorokovalo), posebno o udaji. Ta dana su neudane djevojke na jedanaest papirićev ispisale imena junakov za udaju, a dvanaesti papirić su ostavile prazan. Sve papirice su zaruljale. Svaki dan su po jedan neotvoren papirić hitile u oganj. Zadnji papirić su na Božić odmotale. Ako je bio prazan, znale su da se ne ćedu udati, a ako je na njemu bilo ime, znala je divojka da će se sljedeće ljeto udati ravno za toga junaka.

 

U neki područji su se na sv. Luciju divojke za udaju postile, uvjerene da ćedu se udati za junaka za koga će im se tu noć sanjati.

 

Od svetak sv. Lucije započinjalo je i načinjanje tradicionalnoga božićnoga nakita. Načinjao se je od papira, slame i sadja, prvobitno za ukrašavanje izvornoga božićnog ukrasa od zelenila, kinča, a kasnije i za božićno drivce, ko se je pod uticajem nimške kulturne tradicije najprije udomaćilo u varoški, a potom i u seoski sredina.

(priredio Mirko Berlaković)

Kategorije