Sve teži su časi za hrvat­ski jezik u Grad­iš­ću i Be­ču i susjedni ze­m­lja. Sve već je i onih ki propagiraju takozvani „hrvatski light“ to je gradišćanskohrvatski. U čemu je zapravo sve dozvoljeno, sa­mo da još nekako gluši po hr­vatsku iako je protkano s bez­broj za nje tudjih riči, ne sa­mo hrvatskih, nego engleskih i ugarskih… Ako se pak argu­mentira „to je po našu!“, ili znamda „to je po gradišćan­skohrvatsku“ onda zapravo za velik dio govoračev već ne va­ljaju nikakova pravila — iako ih naravno imamo: i rječni­k(e) i gramatiku(e). Ali gdo jur ima rječnik doma a ka­mo li gramatiku. A u škola se to zapravo već nigdir ne podu­čava, jer tako daleko uopće ne dojdu u nastavnom planu: jer govor je o samo četiri razredi osnovne škole. Zbog toga ne samo mnogi od nas samih n­e­go pred svim i zainteresirani i u Hrvatskoj mislu da im­a­mo ionako intaktno dvojezi­č­ni školski sistem. Zbog toga, jer npr. u Hrvatskoj imaju  o­smorazrednu osnovnu ško­lu — isto kao i u Madjarskoj.

Gradišćanski Hrvati su vje­rojatno jedini manjinci na svi­tu, kod kih se još i s nekim po­nosom more tvrditi „to nije po našu“, to nije po gradiš­ća­nskohrvatsku. A svaki/sva­ka zapravo misli na svoj lokalni dijalekt ili seoski go­vor. S tim da glasno velu „ovo ni­je po našu“ sami sebi takorekuć davaju opravdanje, zač se ne tribaju sramovati za to da slabije ili manje razumu. Ov razgovorni „(gradišćan­sko)hrvatski light“, protkan sa sve već ni­m­ških i engle­skih riči, nimških konstrukcijov i tzv. calque-i, doslov­nimi prijevodi iz drugoga jezika je dostakrat dovoljno, i dost da se ljudi nekako moru sporazumiti na svojem „hrvatskom“ a ako je malo teže ionako minjaju na nimški (ili madjarski, slovački, češki, ta­lijanski) zavisi u koj su zemlji.

Vjerojatno su gradišćanski Hrvati jedini, ki krivu svoje pisce ili novinare, ako jezično nešto ne razumu. Nije po­zna­to, da npr. u nimško- ili ma­djarsko- ili engleskogovornom području negdo, ako jezično ne ra­zumi ča piše npr. u novina ili se govori na radiju ili na televiziji u dotični nacionalni jeziki, ne bi iskao uzrok, reci krivicu kod sebe, da dovoljno ne zna jezik, da ne bi poduzeo sve moguće, da bi na­učio ta jezik i da se ne bi sramio da priznaje manjak u poznavanju (svojega) jezika.

Činjenica je da i med gradišćanskimi Hrvati ima isto pametnih ljudi kako i med drugimi narodi i narodnosti, znamda kod nas ima i nadprosječno čuda školovanih ljudi a tim i akademičarov. Ovi, naravno, konzumiraju in­formacije (i knjige, novine i časopise i druge medije) da bi udovoljili želju i potrebu za informiranje i daljnje školovanje. Ali to na svojem (gradišćansko)hrvatskom ne mo­ru, jer ga dovoljno ne znaju.  A pak idu sami sebi na lepak: zgovoru, neka se piše kako oni govoru, a bi to razumili i na svojem hrvatskom. Teško, ili!?