Ča Jezična čarta ima spodobnoga s jelovnikom?

Države potpisnice Europske čarte o regionalni i manjinski jeziki su dužne realizirati najmanje 35 mjerov. Generalni sekretar Vijeća Europe svaka tri ljeta potribuje izvještaj o tom, ča je neka dr­žava udje­lala na ha­san svojih manjin. Čarta državam potpisnicam ne oktroi­ra inicijative, ke n­e­ka poduzamu. Mje­re, ke sadržava Čar­ta, su samo prepo­ruke. Države moru poštivati individualne potriboće neke manjine. U tom slu­čaju ćedu inicijative biti na hasan manjine.

Države moru i ignorirati potriboće manjine, a pak će­du biti svi aktiviteti zaman. Pokidob da Vijeće Europe potribuje izvještaj držav potpisnic o statusu njevih ma­njin, su one prisiljene da vridnuju i evaluiraju inicijative, je li je vidljiv pozitivan trend u razvitku neke manjine.

Jezična čarta je formulirana kot pouzdano sredstvo za planiranje jezikov, kad ne bi ima­la svoje slabe strani, ke kritiziraju znanstveniki različnih disciplinov. Darquennes s pravnikom Rainerom Hofmannom tvrdi, da Jezična čarta ima sa­mo skroman uticaj na zakono­davstvo držav potpisnic (pri­spodobi Darquennes 2012: 9). Uzrok za to postoji u tom, da Čarta ugovornim državam da­je maksimum slobode u pogle­du na ispunjivanje dužnosti. Države potpisnice ne tribaju realizirati kompletan katalog mjerov. One si po vlašćoj želji moru zibrati ono, ča se lako da implementirati. Države potpisnice ne tribaju obavezno investirati u područja, ka su vitalna za neki manjinski je­zik.

Zato je Jezična čarta raskričana kot konvencija spodo­b­na jelovniku, i ima nadimak „Me­nü­konvention“. Tako liberalni regulativi moru za državu biti stimulans za alibi mjere. Generalna direkcija za interna politička područja Europskoga par­lamenta se u svojem članku „Vom Aussterben bedrohte Sprachen und Sprachenvielfalt in der Europäischen Uni­on“ tuži: „[V]iele Mitgliedstaaten [verfolgen] kei­nen strukturie­r­ten Ansatz zum Schutz und zur Förderung von Regional- und Minderheitensprachen [.]“ (Prys Jones 2013: 23).

More Jezična čarta biti instrumenat za planiranje gradišćanskohrvatskoga jezika?

Jezična manjina kot je to gradišćanskohrvatska, ka niti slo­žno, a niti rezolutno ne potribuje ispunjivanje jezičnih prav, a uz to ne raspolaže ni infrastrukturom u obliku institucije za jezik, potencijal Čarte ne more ishasnovati na hasan jezične manjine (prisp. Darqu­en­nes 2012: 4). Zato Darquennes za manjine prez Jezičnih akademijov preporuča priručnik, ki nadopunjuje Čartu u pogledu na razvitak i implemen­tiranje mjerov za planiranje jezika (prisp. ibid.: 9). Ta pri­ručnik bi morao sadržavati spoznaje iz znanstvene literature, kako se izdjeluju jezičnopolitički cilji.

Pokidob da za gradišćansko­hrvatski jezik ne postoji konkretan jezičnopolitički regulativ, austrijanska država ne postupa niti sistematski, a niti programatski. Ad libitum podupiranje i postupanje države po eventualni preporuka Savjeta za gradišćanskohrvatsku narodnu grupu se zbog nepostojećega stručnoga znanja iz sociolingvističkih uzrokov mora odbiti.

(Agnjica Csenar-Schuster)