Podsjetimo se na ovu seriju: „U Ukrajini je već ljudi od strane Nimcev bilo ubijeno, nego ča je kolaboriralo s nji­mi, a toga nije bilo ni u koj okupiranoj zemlji u zapadnoj Europi… (i nastavimo): Zato se je daleko već ljudi iz Ukrajine borilo protiv Nimcev negoli na strani Nimcev a niti toga nije bilo niti u jednoj zaposjednutoj zapadnoeuropskoj zemlji. Velika većina Ukrajincev ki su se borili u boju, činila je to u uniformi Črljene armije. U borbi protiv Wehrmachta iz­gubilo je život već Ukraji­n­cev, nego američkih i bri­tan­cev skupa“. (T. Snyder)

 

KIJEV — «Neki Ukrajinci su i nadalje kolaborirali s Nim­ci, da bi sticali vojna iskustva — ili s nadom u politički preokret za slučaj da ćedu oni Ni­m­cem ipak još jednom biti po­tribni. Ali kao i posvuda u Europi, nije praktička kolaboracija imala puno veze s politikom… Politička kolaboracija i (prije spomenuti) ustanak u­kr­ajinskih nacionalistov, imali su na kraju u povijesti nimške okupacije samo manje važno značenje» (isti, Wr. Zeitung).

 

„U Nimškoj nigdo nima poj­ma o činjenici (borbe Ukra­jin­cev protiv Wehrmachta; a ta­ko je i u Austriji, nap. priredjiva­ča), jer se na Črljenu Armiju pogrišno gleda kao na rusku armiju — a to je ono poistovje­ćivanje, za ko se zalaže i propaganda u današnjoj Rusiji. Jer, ako je Črljena Armija —ruska armija, morali su Ukrajinci biti neprijatelji. Ovu ško­lu mišlje­nja je zasnovao sām Staljin pri kraju boja. Ideja Ve­likaje Otečestvenaje vojne slu­žila je za tri cilje:

  1. Ona je učinila lj. 1941. po­četkom (povijesno-dramat­­ske) radnje, umjes­to da se počne s lj. 1939., tako da je nim­ško-sovjetski savez pao u zaborav,
  2. stavila je (nadalje) Rusiju u centar dogadjanj, iako je Ukr­a­jina stajala u daleko većoj mje­ri u središću boja tr je
  3. potpuno ignorirala patnje Židovov.

 

 

Današnje političko sjećanje je daleko jače obilježeno pobojnom propagandom, negoli bojnimi iskustvi. Nijedan od današnjih moćnikov se već ne spominja na II. svitski boj, ia­ko izgleda kao da dosta peljajućih ruskih političarov vjeruje u onu verziju povijesti, ku su ih kao dicu učili. Sadašnji politi­čki peljači Rusije su dica 1970-ih ljet, a time i Brežnjevljevoga kulta boja. Velikaja Oteče­st­ve­naja vojna postala je stvar (samo) Rusov…“.(isti/o).

 

O tom kako i ča je s Nim­škom i Sovjetskim Savezom bilo 1939. ljeta, pisali smo već puti u Hrvatski novina uz te­mu Dana sjećanja na žrtve totalitarnih režimov u Europi 23. augusta. Nažalost, i u Hrvat­skoj „dosta peljajućih… politi­čarov (takaj) vjeruje u (istu) verziju povijesti“, a i oni su di­ca istih ljet i u našem slučaju Titovoga kulta boja. U njevom slučaju postala je Narodno-Oslobodilačka Borba u Hrvat­skoj samo stvar njeve komuni­stičke verzije tzv. antifašizma.

 

Dodajmo na kraju da Beč nisu oslobodili nekakovi „Ru­si“, nego vojniki 2. i 3. Ukrajinske fronte, a ovde Rusi ni­su činili većinu, nego je ovde bilo vojske iz cijele Sovjetske Unije.

(uredn.)

Kategorije