Podsjetimo se na ovu seriju: „U Ukrajini je već ljudi od strane Nimcev bilo ubijeno, nego ča je kolaboriralo s njimi, a toga nije bilo ni u koj okupiranoj zemlji u zapadnoj Europi… (i nastavimo): Zato se je daleko već ljudi iz Ukrajine borilo protiv Nimcev negoli na strani Nimcev a niti toga nije bilo niti u jednoj zaposjednutoj zapadnoeuropskoj zemlji. Velika većina Ukrajincev ki su se borili u boju, činila je to u uniformi Črljene armije. U borbi protiv Wehrmachta izgubilo je život već Ukrajincev, nego američkih i britancev skupa“. (T. Snyder)
KIJEV — «Neki Ukrajinci su i nadalje kolaborirali s Nimci, da bi sticali vojna iskustva — ili s nadom u politički preokret za slučaj da ćedu oni Nimcem ipak još jednom biti potribni. Ali kao i posvuda u Europi, nije praktička kolaboracija imala puno veze s politikom… Politička kolaboracija i (prije spomenuti) ustanak ukrajinskih nacionalistov, imali su na kraju u povijesti nimške okupacije samo manje važno značenje» (isti, Wr. Zeitung).
„U Nimškoj nigdo nima pojma o činjenici (borbe Ukrajincev protiv Wehrmachta; a tako je i u Austriji, nap. priredjivača), jer se na Črljenu Armiju pogrišno gleda kao na rusku armiju — a to je ono poistovjećivanje, za ko se zalaže i propaganda u današnjoj Rusiji. Jer, ako je Črljena Armija —ruska armija, morali su Ukrajinci biti neprijatelji. Ovu školu mišljenja je zasnovao sām Staljin pri kraju boja. Ideja Velikaje Otečestvenaje vojne služila je za tri cilje:
- Ona je učinila lj. 1941. početkom (povijesno-dramatske) radnje, umjesto da se počne s lj. 1939., tako da je nimško-sovjetski savez pao u zaborav,
- stavila je (nadalje) Rusiju u centar dogadjanj, iako je Ukrajina stajala u daleko većoj mjeri u središću boja tr je
- potpuno ignorirala patnje Židovov.
Današnje političko sjećanje je daleko jače obilježeno pobojnom propagandom, negoli bojnimi iskustvi. Nijedan od današnjih moćnikov se već ne spominja na II. svitski boj, iako izgleda kao da dosta peljajućih ruskih političarov vjeruje u onu verziju povijesti, ku su ih kao dicu učili. Sadašnji politički peljači Rusije su dica 1970-ih ljet, a time i Brežnjevljevoga kulta boja. Velikaja Otečestvenaja vojna postala je stvar (samo) Rusov…“.(isti/o).
O tom kako i ča je s Nimškom i Sovjetskim Savezom bilo 1939. ljeta, pisali smo već puti u Hrvatski novina uz temu Dana sjećanja na žrtve totalitarnih režimov u Europi 23. augusta. Nažalost, i u Hrvatskoj „dosta peljajućih… političarov (takaj) vjeruje u (istu) verziju povijesti“, a i oni su dica istih ljet i u našem slučaju Titovoga kulta boja. U njevom slučaju postala je Narodno-Oslobodilačka Borba u Hrvatskoj samo stvar njeve komunističke verzije tzv. antifašizma.
Dodajmo na kraju da Beč nisu oslobodili nekakovi „Rusi“, nego vojniki 2. i 3. Ukrajinske fronte, a ovde Rusi nisu činili većinu, nego je ovde bilo vojske iz cijele Sovjetske Unije.
(uredn.)