Jezuš trpio je na križu. Ugarska euharistička jačka veli: „On trpi u Crikvi.“ Danas! Pa bi uvijek nek Ježuš trpio, a Otac ne, o kom je On sām rekao: „Ja i Otac smo jedno!“ Su oni nek jedni u veselju, radosti, ili i u nevolji, muki? Ako su jedno u radosti i veselju, onda su jedni i u žalosti, nevolji!
 

Marija je ovde u Juri prave človičje suze ronila. Trpila je. Pitam se, nek onda? Da li ne toči ona i na dalje nevidljive suze za nas?

 

U Fatimi se je skazala fatimskoj dici jako tužna. Ako bi bila nek kazala da je tužna, a zapravo nije, onda bi bila ona najveći farizejuš! A je bila nek onda jednoč tužna. Je nek onda jednoč u Fatimi bila tužna zbog grihote svita?

 

A ta Jezuš, za koga umiraju mučeniki, prolivaju krv za njega. Bog je veseo zbog te činjenice, da ima tako vjernih ljudi, ki umiraju za njega.

Ali ne bi bio tužan zato, da zbog njega umiraju i trpu mnogi?

 

Mučeničtvo se skoro dnevno dogadja širom svita. Umiraju ljudi za Boga, a Bog bi se nek veselio ovomu umorstvu iako za njega umiraju.

 

A nije bio Bog Otac i Duh Sveti najbliže Jezušu, dokle je na križu umirao? Pod križem se ni Bog Otac nije mogao radovati, nego tugovati, Bog nas je stvorio na svoju sliku i priliku. Mi smo ljudi boli i veselja, a Bog na koga kip smo stvoreni, ne bi poznavao radost i bol, kot mi? Bog nije takov egoist, da si ne bi dilio s nami sve, radost i bol. A Bog boli nam je za čuda bliže, nek bi nam bio takov Bog, ki ne pozna boli. Nad Jeruzalemom se je u Jezušu Kristušu, Sinu Božjem i Otac Bog plakao, tako i Duh Sveti. Bog je Bog ljubavi i sućuti. I ova sućut se pokaže najprvo prema grišnikom, onda prema svim, ki križ nosu.

 

Kod Ivana čitamo: „Gdo je mene vidio, vidio je Oca.“ /Iv. 14,9./ Tako i ki je Jezuša vidio na križu, vidio je i Oca. Otac Bog i Sin, bili su jedni i na križu, vidljivo nek Sin, Jezuš Kristuš, a Otac nevidljivo s Duhom Svetim. Ako Otac ne bi trpio, mogli bi si misliti, da nas Sin jače voli, jer je išao za nas na križ, a Otac ne? Je znam Otac Bog tako hladnokrvno dao Sina na križ, nemoguće.

 

S. Bernat piše: „Iako Bog ne more muku trpiti, ali pun je sućuti, da nam se smiluje i oprosti grih“. Ako nas Bog potiče. Da imamo sućut prema onim, ki trpu, kako ne bi imao i On sućuti prema nam?

 

Koliko je ljudi, a meda nje slišim i ja, ki ove rede pišem: Kad mi je bilo jako zlo i sam mnogo trpio, kad sam simo došao u dom za umirovljenike u Juru, zdahnuo sam i ja s drugimi: Bože, kako ovo moreš gledati? Bog je vrlo ganut kad vidi nevolju ljudi. Kad je Jezuš ovako zdahnuo: „Milo mi je ljudstva“ — zač ne bi ovako i u nebu zdihavao?

 

Na križu je ne nek Jezuš človik trpio, nego i Bog Jezuš, jer Jezuš bio je Bogočlovik. U Jezušu je Bog trpio za nas. Jezuš na zemlji živio je 33 ljet. Tako Bog nije trpio od vijeka i neće trpiti na vijeke, samo ovih 33 ljet? Nije li Bog zato potpuno blažen, jer ima srce, ko bije za nas i zna iz sućuti trpiti s nami? Sve, ča je Bog se odvija u njegovoj velikoj bezkrajnoj ljubavi, tako i njegova sućut s nami, i zato je bezkonačno blažen.

 

Jedan človik, ki je vas život muku trpio, rekao je pred smrću: Bože, ko te ima oprostit ću ti. More Bog ravnodušno gledati doli na ljude, ki veliku muku trpu? Ne! A kako se spaja sjedinjuje u Bogu sućut, ili trpljenje i još je potpuno blažen, to ćemo nek onda spoznati, kad kod njega budemo.

 

A kao završna misao: Bog je za nas velika tajna, ne znamo gdo je Bog, samo to znamo, da je Bog Ljubav, a u ljubav sve stane, jer ta prevelika ljubav Bužja zna podnositi i bol za nas i zbog nas. Tako je ne nek ljubav Božja s nami, nego i Ljubav boli.

 

Sve već je teologov, svecev, ki mislu, da i Bog trpi s nami na njegov Božji način. Bog je velika tajna i mi nek samo moremo ganjati gdo je Bog i kako je Bog.

 

Imamo jačku: „Ljubav je bol, ljubav je bol, ljubav je preteška bol“. Se tako i u božjoj ljubavi krije bol, zbog nas, pitaju se mnogi. Ali kako zna biti slatka bol jedne majke, ka boluje zbog svojega diteta. More biti i Bogu bol slatka, kom boluje za nas, za svoju dicu?

Kategorije