Savezno kancelarstvo u svojem izvještaju Vijeću Europe naglašava, da se u Austriji nijednomu ne uskraćuje hasnovanje gradišćanskohrvatskoga službenoga jezika (Staatenbericht Österreichs 2011: 77-80). Na skurilan način država opravdava nezadovoljavajuću manjinsku situaciju i brani svoju pasivnost i ne postojeću jezičnu politiku: „dajte im mira, neka činu ča kanu, da se problem riješi sam od sebe“.
Kancelarstvo ne pozna razliku med bosanskim-hrvatskim-srpskim i gradišćanskohrvatskim
Vijeće Europe je Austriju pitalo, kade se izvan autohtonoga područja gradišćanskohrvatski jezik još podučava. Nato je Austrija u izvještaju odgovorila, da se u glavni škola u Tirolu i Vorarlbergu podučava „bosanski-hrvatski-srpski“. Takozvana jezična kombinacija BKS se odnosi na doseljenike iz bivše Jugoslavije. Ali Jezična čarta ne uzima u obzir jezike doseljenikov. Savezno kancelarstvo je zaminilo gradišćanskohrvatski jezik, jezik autohtone manjine u Austriji, s jezikom doseljenikov iz bivše Jugoslavije (prisp. ibid: 75).
Vijeću Europe je u skladu s eficijentnim jezičnim planiranjem važan kontinuitet dvojezičnoga podučavanja. Savezno kancelarstvo je u svojem izvještaju priznalo, da po završetku osnovne škole već ne postoji dvojezično školovanje u gradišćanskohrvatskom jeziku. Za glavne škole je potriban odgovarajući broj prijavov. Austrija veli, da starji ne kažu interes za podučavni predmet „gradišćanskohrvatski“ (prisp. ibid.: 70-71). To nas ne triba ni čuditi. Država Austrija ne poduzima ništ, da bi se poboljšao imidž gradišćanskohrvatskoga jezika. Uza to si s gradišćanskohrvatskim jezikom nigdor ne more shoditi šanse za bolje socio-ekonomsko stanje.
Učitelji ne znaju dost dobro hrvatski
U pogledu na dvojezično podučavanje u osnovni škola, Kancelarstvo ne veli, koliko se podučava po hrvatsku, ali naglašava, da učitelji odlučuju sami, koliko ćedu podučavati hrvatski. Austrija veli, da to odvisi od predznanja dice (vgl. ibid.: 66). Ovde je Kancelarstvo zamučalo, da učitelji nimaju dost jezičnoga znanja za kvalitetno podučavanje. Država ništ ne čini. Ona odgovornost riva na učiteljstvo, a učitelji podučavaju onako kot kanu. To se ne poklapa s nakanami Vijeća Europe.
Na sveučilišću se ne nudi gradišćanskohrvatski, a niti translatologija, znanost prevodjenja. S druge strani upravna tijela sve već potribuju prijevode u gradišćanskohrvatski jezik (prisp. ibid.: 82). Mnogi prijevodi ne odgovaraju jezičnomu standardu. Jezično neznanje se zrcali i u mnogi gradišćanskohrvatski teksti. U vezi s Panonskom gimnazijom u Gornjoj Pulji, kade se hrvatski jezik podučava kot obavezni predmet, Kancelarstvo veli, da apsolventi mnogokrat študiraju jezike na sveučilišću (prisp. ibid.: 69). Sa študijumom jezikov Kancelarstvo ne more misliti na gradišćanskohrvatski jezik, ar ov jezik na sveučilišću ne postoji.
(Agnjica Csenar-Schuster)