Kristuševo goristanje je srž kršćanske vjere i on povijesni dogodjaj, na kom se temelji kršćanski nauk. To apoštol Pavao jasno veli u svojem Prvom pismu Korintijanom (15, 13-14, 19): „Ar ako nije goristanja od mrtvih, onda se ni Kristuš nij goristao. A ako se Kristuš nij goristao, zaman je naše prodikovanje, zaman je i naša vjera … Ar ako stavljamo samo u ovom žitku naše ufanje u Kristuša, onda smo već pomilovanja vridni nego svi ljudi.“

Vjera u Kristuševo goristanje je po Novom Teštamentu fundamenat vjere: Nijedan ne more biti otkupljen, ako ne vjeruje u goristanje. To stoji u Pismu svetoga Pavla Rimljanom 10,9: „Ako pak svojimi usti valuješ Jezuša kot Gospodina i u srcu svojem vjeruješ, da ga je Bog probudio od mrtvih, spasit ćeš se.“ Ali človik je naučan ispitati činjenice, na temelju kih more utvrditi istinu. Da more vjerovati, su mu potribni dokazi. To je po človičju.

Jezuša su rimski soldati bičevali korbačem s kožnimi remeni. U te remene su bile  utkane metalne labdice i na nje svezani oštri kusićki kosti. Vjerojatno su mu tako prerizali kožu ča do kosti. On je zato bio u tako kritičnom stanju, da je kolabirao noseći križ na Golgotu. Zato su nagovorili Šimona, da mu pomore nositi križ. Rimski vojaki su bili perfektni u tom, ča su djelali. U slučaju da ne bi bili mogli izvršiti križevanje, bi bili stavili na kocku vlašći žitak. Zato moremo biti sigurni, da su pravo ustanovili Jezuševu smrt. Evandjelist Ivan piše (19, 33-35): „A kad su došli k Jezušu, su vidili, da je jur mrtav, nisu mu potrli kosti, nego mu je jedan od vojakov otvorio stran kopljem.“ Recimo da Jezuš nije bio mrtav, nego preubit, bi u hladnoj grobnici zbog njegovih teških ran bio tribao tajedne ili misece dugo, da se oživi. Sigurno po tri dnevi ne bi bio mogao nagovarati preplašene učenike, da prodikuju njegovo goristanje, a pritom riskiraju vlašći žitak.

Grobnica je nedvojbeno bila prazna. Kad su duhovnički poglavari konfrontirani s tvrdnjom apoštolov, da se je Jezuš goristao, su potplatili vojake, ki su čuvali grobnicu (Mate 28,11-15). Nisu se još i trudili opovrgnuti njevu tvrdnju. Sv. Pavao u svojem 1. Pismu Korintijanom (15,6) piše, da se je Jezuš skazao 500 ljudem, od kih je „većina još sada u žitku“. Ako svidoki još živu, ne bi bilo mudro, širiti nefundirane i nepouzdane visti.

Poznato je 12 različnih Jezuševih skazanj, od Marije Magdalene do sv. Pavla. To nisu mogle biti halucinacije. Zvana toga je Jezuš pri svoji skazanji tjelovno bio nazoči i moglo se ga je pobadnuti. On je jio sa svojimi učeniki, a Tomaša je ohrabrio, da mu položi ruku s stran. Njegovo goristalo tijelo je bilo fizičko tijelo, neumreće.

(Agnjica Schuster)