Mirko Berlaković sada jur 50 ljet djeluje ne samo kao školnik i kantor nego pred svim i u narodnom vrtljacu gradišćanskih Hrvatov — a u zadnje vrime je aktivan kao zborovodja i kantor pretežno na ugarskoj strani granice, a onde je dijelom našao i novu životnu sredinu. Aktualno sabira materijal koga uredjuje za veliku monografiju o bratiću mu pateru Augustinu Blazoviću (1921. -2004.). Ova knjiga će izajti u dogledno vrime u okviru izdavačke djelatnosti Hrvatskoga štamparskoga društva, komu je Mirko Berlaković predsjedavao 20 ljet dugo. 13. aprila je svečevao svoj 70. rodjendan čemu mu čestitamo od srca i puni zahvalnosti za jur udjelano i za to ča će još obaviti i za štampare i za hrvatski narod. U prigodnoj svetačnosti je skupa s dvimi kćerami, nje obitelji i rodbinom proslavio ov svoj jubilej subotu, 9. aprila u restoranu Kuge u Velikom Borištofu. Med gratulanti je bio i zbor Harmonija sada pod peljanjem Rudija Berlakovića. To je bio slavljeniku najlipši dar da Harmonija još postoji.
Emmerich Mirko Berlaković se je rodio 13. aprila 1941. ljeta u Velikom Borištofu u Jandračevom stanu. U rodnom selu je pohadjao osnovnu školu, glavnu školu u Gornjoj Pulji, a Učiteljsku školu (Lba) u Strebersdorfu u Beču. U 1960. je položio stručni ispit iz hrvatskoga jezika a 1963. učiteljski ispit sposobnosti; u 1965. stručni ispit iz glazbenoga odgoja; 1972. stručni ispit iz geografije; a isto ljeto i diplomski ispit za nastavnika na glavni škola.
Po prvi djelatni mjesti u osnovni škola u Bandolu (1960.-1961.) i u Starom Hodasu (1961.-1963.) nastavlja Mirko svoje učiteljsko djelovanje u OŠ Veliki Borištof, a od 1966. lj. u GŠ V. Borištof, čiji direktor je od 1990. do 2001. ljeta, kada stupa u zasluženu mirovinu.
Kao član Narodnosnoga savjeta za gradišćanske Hrvate u Kancelarstvu u Beču se zalaže kao govorač za školska pitanja uspješno za Manjinski školski zakon, ki neka omogući dvojezično podučavanje i po osnovnoj školi. Tako izbori kao gorljiv Hrvat da se GŠ Veliki Borištof (ku pelja od 1991. lj. kao školski pokus dvojezično) od 1994. ljeta pelja i po zakonu kao Dvojezična glavna škola Veliki Borištof, s dvimi podučavnimi jeziki — hrvatskim i nimškim. Ova škola je do dandanas jedina dvojezična glavna škola u Gradišću.
Kao velikoborištofski učitelj i direktor je sigurno ostao najbolje poznat po tom, da je kao učitelj za tamburanje (stručni ispit je imao i za predmete Hrvatski, Muziku i Geografiju) naučio generacije mladih Hrvatov igrati tamburicu, ča mu je uz orgule najdraži instrument. Tako od 1966. do 2001. ljeta uvježbava mladi muzički narašćaj za društva Harmoniju, Graničare i Hajdenjake. Kad se je u Čajti osnovalo tamburaško društvo Stalnost, je i nje vježbao svaki dan u ljetni prazniki.
1971. ljeta ugovori s folklornom grupom Hgkd-a u Beču, Kolom, i svojim tamburaškim društvom Slavuj skupne nastupe, ča pelja k fuzioniranju grup i tako nastane folklorni ansambl Kolo-Slavuj, čiji prvi predsjednik je od osnivanja do 1975. Mirko započne brojnu suradnju s društvi iz Hrvatske (Zagreb/Vlahović, Zagreb/Čučerje, Jastrebarsko, Varaždin, Zadar, Bibinje), Ugarske (Koljnof) i vrlo uspješnu suradnju s hrvatskim etnologom Ivanom Ivančanom, tadašnjim umjetničkim direktorom poznatoga ansambla Lado. Ivančan u ljetni prazniki tajedne dugo boravi kod njega u V. Borištofu. Skupa istražuju narodne pjesme i običaje grad. Hrvatov od sjevara ča do juga, da dr. Ivančan more kasnije sastavljati koreografije narodnih plesov gradišćankih Hrvatov.
Mirko Berlaković u svi ljeti svojega djelovanja piše marljivo i školske knjige: Tako je suautor školskih knjig Hrvatski jezik I, II, III i IV (za 1.-4. razred školarov na glavni škola i gimnazija) i Zdravo i je ljeta dugo predsjednik Djelatne zajednice za izradu škol. knjig. Urednik je i školskih novin Radost, ke izlazu kao prilog Hrvatskih novin od 1977. do 1984. ljeta. 1995. ljeta izdaje Hrvatsku gramatiku, prvu gramatiku gradišćanskohrvatskoga književnoga jezika (ki nam služi i kao standardni jezik), i to u prispodobi s hrvatskim standardnim štokavskim jezikom, kako bi pokazao da razlike med ovimi dvimi varijantami nisu tako velike kako već gdo to misli. 2000. ljeta sastavi Gradišćanskohrvatsku gramatiku za Nimce, ki se kanu naučiti naš jezik. Izdaje i Jačke, tekste hrvatskih narodnih i popularnih pjesam, pjesmarice Borištofske jačke, Prisika je lipom mjesti, a kao urednik i lektor izdaje skupa s učitelji Dvojezične GŠ V. Borištof priručni nimško-hrvatski rječnik Terminologiju. Uz to je i lektor i korektor velikoga broja grad.-hrv izdanj, kao npr. Gradišće Kalendara. Od njegovih zbirkov duhovnih pjesam ćemo ovde spomenuti Slavite Gospodina, Svete vičernje za nedilje i svetke kroz crikveno ljeto, Pjevajte nove pjesme, Pjevajte Gospodinu.
U svojem rodnom selu gleda pred svim i na to da se hrvatski jezik aktivno hasnuje i dalje razvija. Tako je ljeta dugo bio i motor kazališne scene u rodnom selu i je od 1964. do 1982. ljeta s borištofskom mladinom zavježbao cijelu poredicu igrokazov.
Uz svoje učiteljsko zvanje je M. Berlaković od 1975. do 1981. lj. bio potpredsjednik a od 1981.-1995. lj. predsjednik Hrvatskoga štamparskoga društva. U njegovom vrimenu se je ovo društvo razvilo u strogo nadstranačko društvo a Hrvatske novine su proširile opseg od 8 stranic na 28. Osim toga je izborio kod Saveznoga kancelarstva plaćenoga glavnoga urednika kao „živu subvenciju“, ča je i do dandanas neophodno potribno za izdavanje Hrvatskih novin.
U svojoj mirovini Mirko i nadalje ne miruje. U hrvatskoj crikvi sv. Emerika/Mirka u Kisegu od 2000. obavlja dužnost kantora tr utemelji i pelja Crikveni zbor sv. Emerika, s kim izvodi različne skladbe i maše na hrvatskom i staroslavenskom jeziku. Osnuje pjevački zbor Zora u Kisegu i Pjevački zbor u Prisiki kao sekciju folklornoga društva Zviranjak. Od 2002. do 2007. ljeta održava tamburaški tečaj za odrasle u Kugi iz koga se rodi Tamburaško društvo Nostalgija. I u mirovini dalje djela na pjesmarica i hrvatskom štivu.
Za njegovo dosadašnje djelovanje je Mirko čašćen Časnim prstenom općine V. Borištof i Časnim znakom za zasluge Zemlje Gradišće. Uz to je imenovan i školskim nadsavjetnikom. Ad multos annos. Živio!