Poruke gradišćanskih Hrva­tov Milanoviću: „Tribamo već pinez i bilingvalni školski sustav za Beč, važan za naš opstanak“. Iako su gradiš­ćanski Hrvati lojalni austrij­ski gradjani, za njev opsta­nak kao hrvatske manjine u većjezičnom austrijskom pro­storu, neophodna im je, uz pomoć službene Austrije, i svekolika pomoć njeve pradomovine Hrvatske.

BEČ/ŽELJEZNO — Gradišćanski Hrvati tribaju prije svega već pinez i pomoć u re­a­lizaciji projekta bilingvalnoga, dvojezičnoga austrijsko-hrvat­skoga školskoga sustava, kako bi očuvali svoj materinski je­zik i kulturu. Tako su barem po­ru­čili hrvatskomu predsjedniku Zoranu Milanoviću, ki ih je u pandiljak, 2. marca u sklopu svojega službenoga posjeta Au­striji posjetio u Beču i u Želje­znom u Gradišću, po raz­govo­ru sa svojim austrijskim kolegom i domaćinom Alexanderom Van der Bellenom.

Po susretu s gradišćanskimi Hrvati i sām hrvatski pre­d­sjed­nik bio je mišljenja, da bi Hrvatska tribala „značajnije financijski pomagati ovoj ma­njinskoj zajednici“. Mora se naglasiti, izuzetno aktivnoj i staroj vrijeda 500 ljet na ovi područji.

Da li će se nešto po tom pitanju u budućnosti prominiti na bolje, ostaje da se vidi. Ako se pita gradišćanske Hrvate oni su pomalo skeptični, jer do sa­da su im svi političari iz Hrvat­ske ki su ih posjećivali, bez obzira komu su političkomu ta­boru pripadali, mnogo obećavali, ali malo realizirali. Jedino ča su pritom uvijek po­navljali i dalje ponavljaju je ka­ko su gradišćanski Hrvati „va­žan most povezivanja Austrije i Hrvatske“.

Ako je ova hrvatska manjin­ska zajednica doista tako va­žan most izmed dvi prijatelj­ske i povijesno povezane drža­ve, zač ju se značajnije ne pomaže, nego se dozvoljava da se ta most malo pomalo rasklimava i urušava. Najbolji pri­m­jer je tajednik gradišćanskih Hrvatov Hrvatske novine, ki izdaje Hrvatsko štamparsko dr­uštvo u Željeznom, a komu po već od 110 ljet izlaženja, prijeti, zbog nedostatnih fina­n­cijov, gašenje. I to pored svih onih ki jako dobro znaju da je upravo jezik uvjet opstanka je­dne narodne manjine.

A ča će onda biti s dicom Hrvatov, ki ćedu u potragi za boljim životom dojti po 1. juli­ju o. lj. u Austriju, kada ova alp­ska zemlja otvori svoje tržišće djelatne snage i za hrvatske državljane. Hoće li oni uspjeti očuvati svoj materinski hrvat­ski jezik?

„Ako nećedu imati kontakt s hrvatskim obrazovnim susta­­vom, zaboravit ćedu svoj jezik. Ako dojde par desetak tisuć Hrvatov njeva dica ćedu u ško­la govoriti nimški, a roditelji djelaju i dicu ne vidu po cijeli dan“, konstatirao je predsjednik Milanović u razgovoru s gradišćanskimi Hrvati u Beču.

Zato je za sve hrvatske doseljenike u Austriji, a ne samo za gradišćanske Hrvate, od po­sebne važnosti upeljanje dvojezičnoga nimško-hrvatskoga školskoga sustava onde kade ga nima, odnosno njegovo po­boljšanje onde kade jur posto­ji, kao primjerice u Gradišću. I to tako da hrvatski ne bude samo kao nastavni predmet ne­go i jezik obrazovanja za sve Hrvate i Hrvatice.

Naravno sve to, kako se je moglo čuti, vezano je uz dobru volju domicilne zemlje i mati­čne zemlje Hrvatske i njeve financijske mogućnosti. A kad smo kod toga zanimljiva je bi­la i izjava hrvatskoga predsjed­nika Zorana Milanovića pri njegovom prvom susretu s pred­stavniki gradišćanskih H­r­vatov u Beču i u Gradišću, u Že­ljeznom: „Iz ove pozicije je lako govoriti da triba dati već pinez. Dokle sam bio premijer RH mogao sam neke konkretne stv­ari sam napraviti, a sa­da morem neke stvari samo Vla­di sugerirati, diskretno, jer to je ono ča je i meni išlo na živce dokle sam bio premijer i to ni­gdo ne voli“, rekao je pojas­nivši kako kao predsjednik već o tomu ne odlučuje, ali ima „m­o­ralnu odgovornost“.

„Mislim da bi trebali dati već, rič je o jako mali iznosi ke Hrvatska daje, siguran sam da toga nisu svisni ni neki ljudi na vlasti, dodao je. Znakovita po­ruka ka usmirava gradišćan­ske Hrvate, ki nisu ni u vrime Milanovićeve vlade dostali ne­ka značajnija sredstva iz Za­gre­ba, prema nekim ljudem na sa­dašnjoj vlasti.

(Snježana Herek)

Kategorije