Poruke gradišćanskih Hrvatov Milanoviću: „Tribamo već pinez i bilingvalni školski sustav za Beč, važan za naš opstanak“. Iako su gradišćanski Hrvati lojalni austrijski gradjani, za njev opstanak kao hrvatske manjine u većjezičnom austrijskom prostoru, neophodna im je, uz pomoć službene Austrije, i svekolika pomoć njeve pradomovine Hrvatske.
BEČ/ŽELJEZNO — Gradišćanski Hrvati tribaju prije svega već pinez i pomoć u realizaciji projekta bilingvalnoga, dvojezičnoga austrijsko-hrvatskoga školskoga sustava, kako bi očuvali svoj materinski jezik i kulturu. Tako su barem poručili hrvatskomu predsjedniku Zoranu Milanoviću, ki ih je u pandiljak, 2. marca u sklopu svojega službenoga posjeta Austriji posjetio u Beču i u Željeznom u Gradišću, po razgovoru sa svojim austrijskim kolegom i domaćinom Alexanderom Van der Bellenom.
Po susretu s gradišćanskimi Hrvati i sām hrvatski predsjednik bio je mišljenja, da bi Hrvatska tribala „značajnije financijski pomagati ovoj manjinskoj zajednici“. Mora se naglasiti, izuzetno aktivnoj i staroj vrijeda 500 ljet na ovi područji.
Da li će se nešto po tom pitanju u budućnosti prominiti na bolje, ostaje da se vidi. Ako se pita gradišćanske Hrvate oni su pomalo skeptični, jer do sada su im svi političari iz Hrvatske ki su ih posjećivali, bez obzira komu su političkomu taboru pripadali, mnogo obećavali, ali malo realizirali. Jedino ča su pritom uvijek ponavljali i dalje ponavljaju je kako su gradišćanski Hrvati „važan most povezivanja Austrije i Hrvatske“.
Ako je ova hrvatska manjinska zajednica doista tako važan most izmed dvi prijateljske i povijesno povezane države, zač ju se značajnije ne pomaže, nego se dozvoljava da se ta most malo pomalo rasklimava i urušava. Najbolji primjer je tajednik gradišćanskih Hrvatov Hrvatske novine, ki izdaje Hrvatsko štamparsko društvo u Željeznom, a komu po već od 110 ljet izlaženja, prijeti, zbog nedostatnih financijov, gašenje. I to pored svih onih ki jako dobro znaju da je upravo jezik uvjet opstanka jedne narodne manjine.
A ča će onda biti s dicom Hrvatov, ki ćedu u potragi za boljim životom dojti po 1. juliju o. lj. u Austriju, kada ova alpska zemlja otvori svoje tržišće djelatne snage i za hrvatske državljane. Hoće li oni uspjeti očuvati svoj materinski hrvatski jezik?
„Ako nećedu imati kontakt s hrvatskim obrazovnim sustavom, zaboravit ćedu svoj jezik. Ako dojde par desetak tisuć Hrvatov njeva dica ćedu u škola govoriti nimški, a roditelji djelaju i dicu ne vidu po cijeli dan“, konstatirao je predsjednik Milanović u razgovoru s gradišćanskimi Hrvati u Beču.
Zato je za sve hrvatske doseljenike u Austriji, a ne samo za gradišćanske Hrvate, od posebne važnosti upeljanje dvojezičnoga nimško-hrvatskoga školskoga sustava onde kade ga nima, odnosno njegovo poboljšanje onde kade jur postoji, kao primjerice u Gradišću. I to tako da hrvatski ne bude samo kao nastavni predmet nego i jezik obrazovanja za sve Hrvate i Hrvatice.
Naravno sve to, kako se je moglo čuti, vezano je uz dobru volju domicilne zemlje i matične zemlje Hrvatske i njeve financijske mogućnosti. A kad smo kod toga zanimljiva je bila i izjava hrvatskoga predsjednika Zorana Milanovića pri njegovom prvom susretu s predstavniki gradišćanskih Hrvatov u Beču i u Gradišću, u Željeznom: „Iz ove pozicije je lako govoriti da triba dati već pinez. Dokle sam bio premijer RH mogao sam neke konkretne stvari sam napraviti, a sada morem neke stvari samo Vladi sugerirati, diskretno, jer to je ono ča je i meni išlo na živce dokle sam bio premijer i to nigdo ne voli“, rekao je pojasnivši kako kao predsjednik već o tomu ne odlučuje, ali ima „moralnu odgovornost“.
„Mislim da bi trebali dati već, rič je o jako mali iznosi ke Hrvatska daje, siguran sam da toga nisu svisni ni neki ljudi na vlasti, dodao je. Znakovita poruka ka usmirava gradišćanske Hrvate, ki nisu ni u vrime Milanovićeve vlade dostali neka značajnija sredstva iz Zagreba, prema nekim ljudem na sadašnjoj vlasti.
(Snježana Herek)