Kriza Hrvatske vlade, a tim i Hrvatskoga sabora se naravno odražava ne samo na Hrvatsku, nego i na Europsku uniju a pred svim i na gradišćanske Hrvate. Po­čnimo u samoj Hrvatskoj, ka­de je premijer Plenković otpustio tri ministre a odstupio je i predsjednik Sabora. Do­bro, nisu ovi iz Plenkovićeve stranke, ali da premijer mora otpustiti tri ministre jer ne va­ljaju i samo su škodljivi politi­čkomu peljanju ove države, je dosta jedinstveno. Naravno, demokracija se ne more nau­čiti u tako kratkom času. Mla­doj Republiki Hrvatskoj stru­čnjaki i znalci su prorokovali dugi, trnoviti i bolni put do demokracije. Evo, Hrvatska je na put tamo, ali još dugo onde nije stigla.

Da je Plenković u vrimenu najteže krize doputovao u Au­striju i službeno pohodio kolegu kancelara Kerna, imat će svoje značenje. Ne na zadnje se je Plenković mogao vrnuti u Zagreb i onde pokazati na to, koliko ga cijeni i poštiva austrijski kolega, da ga je pri­mio i savezni predsjednik Van der Bellen i da je u Dipl­o­mat­skoj akademiji u Beču dr­žao vrlo opaženo predavanje o „Europi i nje budućnosti“. U tom Plenkovićevom preda­vanju nije bilo ni riči o dr­žav­noj krizi doma, nego je on vrlo jasno pokazao na to, da ako vrijeda ne počnu s procesom pristupanja Europskoj uniji i još ostale države na Balkanu, pred svim i Bosna i Hercegovina i Srbija, onda će i Hrvatska nastradati. Je li ga u EU negdo razumi odnosno da li ga negdo sluša je drugo pitanje, jer u Bruxellesu momentano nigdor nima prave volje da bi dalje proširili EU.

Drugo ča je Plenković zapravo bičevao: ako se kontr­o­le na šengenski granica med Slovenijom i Hrvatskom ne­ćedu ukinuti ili bare znatno olakšati, onda će Hrvatska od toga imati veliku škodu, jer će se to odraziti na turizam. A to je glavni dohodak koga ima Hrvatska. Jasno je re­kao Plenković, da ljudi neće­du razumiti da za put od 3 i pol ure od Beča do Zagreba i obrnuto sada tribaju duplo i već. A gdo iz Stuttgarta vo­zi na morje, po osam uri vož­nje još mora stati četire do šest uri na granici, ta će si to dobro premisliti.

A na kraju kriza u Hrvat­skoj je na škodu i gradiš­ćan­skim Hrvatom. Toliko važno bi bilo da bi našli odgovorne i kompetentne ljude kao i odgovornosti puni političke partnere u Hrvatskoj. Ali to nije moguće ako stalno pada­ju vlade, ako jedna kriza go­ni drugu. Jedva se je negdo našao na odgovornoj pozi­ci­ji, jur ga opet i nima. To je s­a­mo voda na mlin onih, ki gra­dišćanskim Hrvatom ionako zamiruju, da suradjuju s Hrvatskom i s odredjenimi in­sti­tucijami u Hrvatskoj. Ovim bi bilo najdraže da gradiš­ćan­ski Hrvati ne bi imali nikakov kon­takt Hrvatskom. Ali pri tom zaboravu da domicilna država malo do ništ ne čini za svoju hrvatsku manjinu. Komu se, dakle, obratiti!?