Ako gledamo okolo naokolo Austrije, bilo da je to u istočni susjedni zem­lja, južni, zapadni a da ne go­vorimo o sjeverni susjedi: svagdir se financiranje djelovanja nacionalnih manjin ili­ti narodnih grup kako ih slu­ž­beno nazivaju u Austriji. Ta­ko mala svota kako godišnje stoji na raspolaganje narodnim grupam u Austriji ne sto­ji u nikakovom odnosu tomu ča stoji na raspolaganje Hrvatom u Madjarskoj ili u Slova­čkoj, Srbom i Talijanom u Hr­vatskoj, Nimcem i Staroaustrijancem u Italiji, Retoroma­nom u Švicarskoj, Nimcem u Danskoj, Dancem i Łuži­čkim Sorbom u Ni­mškoj, još i Nimcem u Rusiji itd. itd.

Svi su ovi, naravno, u n­e­koj mjeri ovisni o državi i dr­žavnih institucijov, ke im godišnje dodiljuju subvencije, pineze. Ali kod njih uglavnom politički i ustavno je riješeno, da im stoju na raspolaganje odredjena sredstva iz državnoga proračuna, budžeta. I da bi se domicilne države i vlade toga i držale ima zapr­a­vo kod svih nacionalih ma­njin tzv. domaće države, ke gledaju na to da se manjine u drugoj zemlji ne zanema­ruju i da se podupiraju u svo­jem zalaganju za narodni op­stanak, za kulturni razvitak za jezično čvršćenje i čuva­nje svojega identiteta. U svi ti spomenuti zemlja i država n­acionalne manjine imaju i političko zastupničtvo i na komunalnoj, županijskoj (ze­maljskoj) i saveznoj razini.

U Austriji, je to sve drugačije. Ovde nima zapravo nikakovoga političkoga zastupničtva — a tim ni politi­čkoga pritiska na bilo kakove odluke u korist manjin. A takozvane matične zemlje zapravo samo u slučaju Slo­ven­cev u Koruškoj i Štajerskoj znatno podupiraju svoje m­a­njine. U prispodobi npr. sa Slovenci: Hrvati u Austriji dostaju samo droptine. Znak je dobre volje, sup­stancijal­na pomoć to nikako nije.

Poznata je krilatica, da gdo ide prositi jačemu, postane ovisan o njemu. To je: svako ljeto ponovo stati u red i pro­siti i biti ovisan o milostivno­sti činovnikov i milostinji dr­žave. To more, naravno, i zakrenuti karakter, smanjiti hra­brost i odlučnost, da se ne­što čim jače želji a konačno postigne. Mnogi ki dosta­ju iako samo malo, postaju zado­vo­lj­ni da uopće ča dostanu. Poniznost raste a tim i zadovolj­stvo s tim ča se ima — iako je sve manje, od ljeta do ljeta.

Isto je i s poznavanjem je­zika. Sve već se zadovoljava s tim ča znamo — ako uopće još ča znamo. A iz te komot­nosti argumentiramo, da je važno da tako pišemo kako narod govori po seli. Pri tom zabimo, da ta standard, ta je­zična kompetencija nastaje manja i manja. A nas pak još samo to zanima, ča se tiče nas samih i ča se dogadja u našoj neposrednoj okolici.

A kako neka gdo iz te po­niznosti i zadoljstva neka još diže svoj glas i potribuje ne­što ili pokušava najti bolje, djelotvornije rješenje!?