U Hrvatskom centru u Beču, Schwindgasse 14 još teče izložba Milana Vukovića s naslovom „Od istine ili dal vero“. Na prvi pogled je lako opisati Milana Vukovića i njegovo umjetničko djelovanje. Ako se suži, scvrije na najmanji mogući nazivnik, onda bi ga karakterizirali kao vjernoga človika, ki crpi svoju tjelovnu ali pred svim i duhovnu snagu iz svoje diboke religioznosti, ka siže najzad daleko u predkršćansku dob.

Njegov razum, njegova pamet temelju na gnosis, to je starogrčka rič za poznavanje ali i spoznavanje. Milan Vuković sām sebe vidi kao pristašu Michelangela Buonarottija, ki je sve svoje vizije uložio i ulio u Sikstinsku kapelu. Isto kako i Michelangelo tako i Milan svoje korijene ima u dibokom i dalekosežnom predkršćanskom jerbu, nasljedju, a dalje pak u humanizmu.
 

BEČ — Milan Vuković tematizira svoj pristup univerzalnomu kršćanskomu nasljedju Michelangela, njegove vizije, ke daleko nadilazu izvore Biblije. Milan Vuković sebe vidi u jednom redu s Michelangelom kao umjetnika renesanse, ki  svoj humanizam nadopunjuje  predkršćanskim nasljedjem gnosisa mītov, Sibilinskih prorokovanj i td. Apropos: Sibilinske knjige su bile zbirka izrekov i poslovic orakla u grčki heksametri, ke su za vrime cijele povijesti Rimskoga carstva koristili i pitali za savjet u krizni situacija.

Ali srž Vukovićeve umjetnosti sačinjava čista kršćanska ikonografija ka se izražava a isto predstavlja tematiziranjem Spasitelja Jezuša Kristuša i se kaže u obliku njegovoga lika s obrazom. „Nije to ni malo ni čemerno“ — moglo bi se reći u profanom pristupu umjetničkomu djelu Milana Vukovića. „Gdo ima toliko samopovjerenja, samopouzdanosti, njemu je jur spočetka siguran pol uspjeha“ — rekao je Petar Tyran o umjetniku prilikom otvaranja izložbe. „Ali odakle mu ova samopouzdanost? Sigurno ju crpa iz svojih drevnih, starohrvatskih korijenov, iz svoje maloborištofske domovine, iz pobožnosti svoje starematere, iz arhaičnih strukturov skromnoga seoskoga života, iz jasne i ravne strukture krajolika i iz svojega uma, svoje mašte (fantazije) i iz svojega čvrstoga uvjerenja, da on mora dalje peljati rijeku vrimena, codov, slik iz rane dobe, ke su transportirane kroz tisućljeća’.“

Svoj cilj, svoju zadaću Milan Vuković vidi u tom, da nepreminljive korijene, žile vjerskih misli već ne preminimo, ali da je nadopunimo i obogatimo codi (Codes) sadašnjosti, zato da bi omogućili njev daljnji tijek kroz vrime i čas. Milan Vuković sebe smatra vizionarom. A opet ta paralela Michelangelu: kao slikar, teoretičar i savjetnik ne samo za Crikvu nego i za sadašnjost uopće. A to želji pokazati prvi dio izložbe, naime, o kom Milan Vuković sām veli da je: „Michelangelov plan za ekumenski koncil 1507. ljeta.“

U drugom dijelu izložbe — prvi je pokazao Michelangelov plan za ekumenski koncil 1507. — pokazuje na to, da je u renesansi euforija toga časa bila u dibokoj duhovnoj umjetnosti, a u isti čas stavlja pitanje „je danas tako, da samo još „crashaju“ (razbijaju) aute?“

Na svaki nači nam umjetnik nalaže tešku zadaću, velik ter, da bi u njegovi umjetnički djeli prepoznali njegove nakane, uz ostalo i da tematizira Corpus Christi Mysticum kao etički nosilac za univerzalno spasilačtvo, ča kršćanska poruka nosi u sebi. Koliko je u tom uspio? Koliko smo ga u tom razumili? To triba svaki sām pogledati i se sām uvjeriti.

(ur.)