O kardinalu, jur pokojnomu Józsefu Mindszentyju se povida: Prilikom, kad je pohadjao fare, pita jednoga duhovnika, da li ima neprijateljev u selu. Ov veli: Ne! Nato Mindszenty: Onda vi nimate pravoga karaktera! Jer nek on človik more biti sa svakim dobar, ki svakomu na pravo dā. On sām nije svakomu na pravo davao, i zato je propao i u uzu dospio. Alojzije Stepinac, hrvatski kardinal je isto hićen u uzu. A najveći karakter svih karakterov bio je Jezuš sām. On je zbog čvrstoga stava, zbog Evandjelja završio na križu.
 

Evandjelje, istina, razdvaja ljude, za i protiv. Bivša Židovka, Edit Stein, ka se je dala pokrstiti, odlučila se je, da će biti časna sestra za bolesne, kod Črljenoga križa. Majka ju nije htila pustiti i rekla joj je: S mojim dopušćenjem nećeš projti. Nato ona: Onda idem bez tvojega dopušćenja.

Jezuš čeka odlučnost, da se bez rezerve odlučimo za njega, za Evandjelje, jer gdo ne čini ovako, nije vridan njega.
 

Danas živimo dobu mlačnoga kršćanstva, pokršćeni smo, još i molimo ča, barem ki molu, pak idemo k maši, ili ne idemo svenek. Ali sve ovo činimo tako iz navike, mlačno. Tamjan žgemo i pred Bogom, ali i pred bolvani ovoga svita, bogatstvo, biti glasovit i drugo.
 

Ali, gdo ide pravim Božjim putem, ta ne ide istim putem, kao ovi drugi. Pravi Božji put je jedinstven, moj put. A to nije put, kom ide velika masa ljudi. Ljudi znaju reći, mr svi ljudi tako činu. A se ja moram rediti po ljudi, ili po Bogu. Po Bogu se rediti, ako mi nastane i moja vlašća mat neprijatelj, kot je bila svojoj kćeri Editi Stein, ka se je i protiv volje, dopušćenja majke, odlučila da će biti časna sestra, bolničarka. Ovomu slično očekuje i od nas Bog, da se odlučimo za njega i protiv volje svojih.
 

Oštru kritiku sam čitao od jednoga pisca o današnjoj mladini. Današnja mladina je samostalna, puna elana, sve kani sama učiniti, jer misli da sve najbolje zna. Ne prima od nikoga savjet, tanač niti zapovidi. Ne podnaša ograde, zabrane. Sve kani sama isprobati. Glavna je zabav, živi nek za današnji dan, život je kratak. Raskol med roditelji i med dicom. Ovoga je uvijek bilo, ali danas već nego drugda.
 

Evandjelje govori o razdvojenju, ne nek med ljudi, dicom i roditelji, nego med Bogom i človičanstvom. Današnji človik isto tako ne hoće zabrane svojega nebeskoga Oca, kako ni dite ne ostavlja svojega zemaljskoga oca, majku, i ide svojim putem, bez Boga, bez oca i majke. To je ta razdor o kom Evandjelje govori.
 

Učiti bi se morali od zgubljenoga sina, ki je isto svojega oca ostavio i nastao je pomilovanja vridan pekljar. Ali vratio se je. Ta povratak prava i današnji človik. Ostavio je dom Oca svojega, i već nima doma.
 

Ima jednu južnoslavensku pjesmu: „U tudjem svitu bez oca i majke, svaka tudja zemlja, tuga je golema (velika).“
 

Človik bez Boga je človik u tudjoj zemlji. Tako je jedna majka stavila svakomu čedulu  s natpisom, jer ju je kćer ostavila: „Kćer moja, vrati se tvo-ja majka te čeka.“ I kćer, kad je ovo čitala, počela se je plakati i vratila se je.
 

Tako nas Bog na svakom koraku opomenjuje i nas čeka najzad. Ako smo i prekinuli  vezu s njim, on nas i na dalje vezom ljubavi čeka i pripravlja nam svetačnu pratež, kako ta otac svojemu zgubljenomu sinu. Veli nam: Vrati se sine, tvoj Otac te čeka doma.
 

Ljudi se posvadjaju med sobom, ali se onda i mnogi pomiru. A ča ne bi morao biti i prema Bogu takov, ako sam se s Bogom i posvadio, ako sam ga i zatajao, ako sam ga i ostavio, vratit ću se k Njemu. On moj dobri Bog, moj dobri Otac me čeka.
 

Zrušit ću tu ogradu, s kom sam se ogradio od njega, i neka bude razdoru konac. Neću, da nas razdvaja zlo od Boga, nego da nas ljubav povezuje, sjedini. Ako je neko i umro u duši, neka se goristane. Jezuš je goristao od mrtvi mladića iz Naima, kako ne bi mene, nas goristao iz griha, ako ga prosim.
 

A svi oni, ki mislu o sebi, da su veći od Boga, da su golijati, nastanu patuljki. Svaki človik, ki je Boga zgubio, zgubio je i svoju človičju vridnost i pomilovanja je vridan. Človik je pozvan, da s Bogom kraljuje na vijeke. Ako Boga ostavi, umira na vijeke.
 

Zato sve prepreke odstraniti, ke nas luču od Boga, da budemo s Bogom svi jedno, tako i med sobom.
p