Nije samo junačku krv i marljivost žen potribovala i zlorabila država u bojnom vrimenu, nego istotako i materijalno bogatstvo svojih stanovnikov. Poznata je krilatica Raimonda Montecuccolija, ki je od svojega bojnoga gospodara potribovao: za boj tribamo pinez, pinez pak još jednoč pinez! A država je kod planiranja budžeta i na početku 1914. ljeta mislila na mirna nutarzimanja i vandavanja. A boj je rashitio svako normalno gospodarenje pinezi. Ada država si je morala kade priskrbiti pinez. Tako je apelirala za vrime boja na patriotsku pripravnost svojih podanikov i prosila mirnim putem i blagim pritiskom na posudjenje pinez od svojih državljanov. Svi su došli na red, nikoga nije poštedila državna mašinerija.
Naše novine pišu o „bojnom posudjenju“. U Austriji i Ugarskoj je bilo tih za vrime boja osam: 1914. 1x, 1915. 2x, 1916. 2x, 1917. 2x i 1918. 1x s ukupnom svotom od 53,72 milijardi korun. Činzi su bili od 5 i 1/2%, kašnje do 6 i 1/2% i bili povezani državnom obligacijom. Do toga ali nije došlo, jer raspadom Austro-ugarske monarhije i izgubljenim bojem je propao posudjeni pinez. Boj se je financirao u prvom redu od posudjenih pinez a ne od porcijov i nutarzimanja. Odnos je bio 3/5 od bojnoga posudjenja a nek 2/5 od porcijov i nutarzimanja države. Skupni stroški su se podilili na Cislajtaniju 63%, jer je bila gospodarstveno moćnija i na Translajtaniju s oko 37%. Osobito je agrarna Ugarska imala velike poteškoće s priskrbljenjem pinez.
Na početku boja su se veljek zaprle burze i zabranila emisija za tudje vridnosne papire. Banke su se blago prisilile na notiranje bojnoga zajma. A za notiranje svakoga posudjenja se je pokrenula velika propaganda, apeliralo na patriotizam. Istovrimeno se je podžigala špekulacija jer su na šparne uloške plaćali samo 3%, a bojni zajam je obićao 6%, tako su šparači friško spraznili svoje konte i prenotirali na bojni zajam. Propaganda je bubala … naš pinez po šparnica i banki izložen je vsakorjačkim prilikam, a kod orsaga je na najsigurnijem mestu. Ili na početku boja moremo čitati: …Ki kani lip činz za pineze, neka je ponudi na bojne cilje domovini! Jur se je 1915. ljeta ispostavilo: Novac je većinom kod naši neprijatelji, a junačka i hrabra krv va naši junaki. Krv je potribniji i odlučniji del današnjega vojevanja ona će i tako dobit. Junačka, aldovna krv će obladat pinez i mošnju. …Naše ufanje, da ćemo preobladat onoga goliata, koga je bogata Francoska i prebogata Anglia obiljno s pinezi ubaratala suprot nami.
Tako imamo i u Naši novina redom od 1915. bojnoga ljeta oduševljene visti u ki se diči aldovnost naših sel: npr. 1914.: Mali Borištof i Šuševo 100.000 kr., 1915: Trajštof 52.600 kr., Štikapron 55.000 kr., Cindrof i Cogrštof skupa 6.000 kr. itd. Za uzvrat su kao spominak dostali pleheni prsten, karičicu s natpisom „Pro patria!“ Na kraju su svi gledali kroz prste, ostali siromahi, a u DSB se je parolom „Gold gab ich für…“ jednostavno ponovilo.
Najveći dio zajma, posudjenih pinez je bilo od velikih bankov, fabrikov i firmov, ke su lifrale za vojsku kako su to: Böhler, Ddsg, Schöller i dr. iz Beča, Škoda iz Pilsena, Viehverwertung iz Prage, Haditermény, Weiss Manfred R.T., Vágomarha iz Budimpešte, Hafner Radivoj iz Karlovca, Schlachtvieh iz Zagreba itd., itd. ...
Ako zamemo 100 kao indeks za životne potriboće je do ljeta 1918. narasao na 1.082, dakle do nevjerojatni granic, ke nikada nigdor nije mogao već podmiriti.
(NB)