Boj nije pobirao samo cvijet muškoga stanovničtva, prehitila se je stoljetna ravnoteža seljačkoga i varoškoga stanovničtva. Mušku snagu su tokom boja od 18. do 52. ljeta povlikli u boj, doma su ostale žene, majke, staramajke, divojke i starci, ki su morali udjelati sve ono ča se je do tada skupno, muž sa ženom i družinom produciralo u gospodarstvu. Zvana toga su prehrambene potriboće velike austro-ugarske  vojske bile bez granice, a A­u­stro-Ugarska je imala obaveze i prema Nimškoj. Jur od 1915. se je došuljao glad u zemlju, ki je do kraja boja nastao sve veći i bez pomilo­vanja povlikao za sobom zakonska, čudakrat i nasilna rekviriranja, po ki put i do zadnjega zrna iz hombara ili do zadnjega prašćića iz livca.

Prvo je bilo, da su žene i sta­rci morali preuzeti obdjelivanje zemlje, oranje, vlačenje, žetvu, ukapanje, mlatenje (ma­šinanje) itd. itd. Mašinov još nije bilo jako dakle se je sve djelalo rukom i blagom. Ali i blago, konje, krave i svinje su rekvirirali. U zadnji ljeti ima­mo rekviriranje jaj, masti, m­u­ke, svega prehrambenoga. Dr­žava si je kanila pomoći s djelatnom snagom robov, ki su bili u najbližoj krajini naše ze­mlje. Rodovitost zemlje je nastala sve sla­bija, jer se je kemija u­potribila za bojne svr­he. U domaćinstvu je pak to zna­čilo, da nije bilo dostati — uz mnogo drugoga, petrola i svićic.

Na drugoj strani je broj ra­njenih vojakov prešao sve zamišljene granice. Uz dobre vra­čitelje je bio potriban velik broj sestar, pomoćnic, čiju zadaću su preuzele divojke i mlade ž­e­ne i tim dobile veliki ugled u strukturi društva. Veći dio za­dać kod Črljenoga križa su morale obaviti žene. Uopće m­oremo ustanoviti da je uprav sestra s črljenim križem na ha­ubi heroizirana, po svemu je to odgovaralo i nje statusu po bojni špitalji i u njegi doma­ćih bolnic.

Istotako su muži povličeni u boj s uredov, fabrikov, pod­uzećev, pošte, peljanje tramva­jev ča nije išlo bez problemov u tipičnom muškom društvu. Teška brimena su navalili djelačem, u prvom redu mladim divojkam u fabrika za municiju, kade se je produciralo dan i noć. Posljedice su bile u tom prežustrom djelovanju nesrićne eksplozije, otrovanje od cija­nida, pikrina, fosfora, ekrazita.

Zdravstveni imunski sistem je oslabio i tako počele grasira­ti bolesti dizenterije, kolere, ti­fusa, svakovrsnih betegov zbog nedostatka dovoljnoga hranje­nja i slabe opskrbe vr­a­čtvom. Na kraju, kada se je mis­lilo sa­da je mimo se je pak pojavila španjolska gripa, ka je kosila med domaćim stanovničtvom. U novina se stalno pojavljivaju recepti za „bojne jiliše“ a to nije značilo ništ dobroga.

Ženske su morale preuzeti i odgoj dice, muže učitelje su povlikli isto u boj. Stoprv od toga vrimena je nastalo po se­bi razumljivo, da se žene probijaju u učiteljskom i vračitelj­skom staližu. I u domaći upr­a­va preuzmu žene zadatke. U mnogi seli bubnjaju, raznašaju poštu, organiziraju se za sku­p­no djelu u socijalnoj službi. Is­totako su ali poznati i veliki re­pi vojakov pred bordeli s izrekom vojakov: Ne kanu ne­kri­vi­č­ni pasti u nekoliki dani ili tajed­ni na krvavom polju bojišća.

Tako moramo ustanoviti da nimška poslovica „Die Frau stellt seinen Mann!“ tužnu i su­ru aktualnost.
Neki povjesničari smatraju da su se žene u Prvom svitskom boju emancipirale i od toga vrimena moremo u Europi go­voriti o ravnopravnosti muži i žen, ča je došlo i do izražaja u zakonodavanju. Žene su do­s­tale ravnopravnost glasovanja, u Austriji (1919.), u Ugarskoj (1945.), u Hrvatskoj 1945., u Švicarskoj stoprv 1971., praktično 1990. ljeta.

(NB)