Za Hrvatsko štamparsko društvo kao izdavača ta­jednika Hrvatske novine (HN) je u 2018. bilo do­sta pro­tkano ljeto. Na jednu stranu je do sada neriješeno pitanje kako će se nastaviti s uredjivanjem HN, ke s novim ljetom stupu u 110. ljeto svojega izlazenja i se grozi ukin­u­će „žive subvencije“ sa strane Ministarstva prosvjete i Gradišćanske zemaljske vla­de. Čuje se s već kih stran da bi to bila i širja tema, još i u Narodnosnom savjetu, ali još nije jasno, je li to svim ili ba­rem većini u tom savjetodavnom gremiju zaista toliko ja­sno i svisno, da to pitanje tri­ba čim prije pametno i dugo­ročno, najbolje trajno rije­šiti.

Jedno bi bilo nastavlja­nje s takozvanom „živom subven­cijom“, ka će u budućnosti si­gurno moći pokrivati samo jedan dio potribnoga djelov­a­nja u vezi s uredjivanjem HN. Dakle su potribna dodatna sredstva i ljudske re­su­r­se.

Drugo moguće rješenje bi bilo temeljno financijsko po­d­upiranje na podlogi novoga Zakona o mediji, ki se poseb­no triba zgledati i na ma­njin­ske tiskanice, dakle uz HN npr. i na slovenske Novice (u momentu samo dvotajednik) i druge novine u pogledu na šest autohtonih narod­nih grup u Austriji.

Koliko su potribne i čitane HN se vidi uz ostalo i na tom da su reakcije i urgencije sna­žne i glasne ako npr. ne sti­žu za vrime u petak, ča leži isključivo u nadležnosti Pošte — ča smo pokusili riješiti na zadovoljstvo pretplatnikov a naravno i nas samih. Ča ne znači, da i u budućnosti ne će biti neredovitosti zbog na­pete situacije kod Pošte.

Svakako ćemo sa strane u­redničtva HN pokusiti uklju­čiti nove snage a tim i mladji narašćaj u uredjivanje — zasa­da silom prilike još na dobro­voljnoj bazi. Konkretno to zna­či, da iz rezervoara onih mla­djih na hrvatskom pisme­nih ljudi tribali najti snage, ki su zainteresirane i vo­ljne za pisanje i suuredjivanje HN.

Ako gledamo na stalno pa­danje jezične kompetencije, ka se kod najmladjih genera­cijov približava nuli i ako oz­biljno smatramo opomene npr. i Ag­njice Čenar-Schus­ter, ka u svo­jem nedavno ob­javljenom član­ku u znanstve­nom zborniku »Slavska mi­crofilologija« (vidi visti na Orf-u od 28. 12. 2018.) gradišćan­skohrvatskomu jeziku daje s­amo slabe šance za op­sta­nak, i ka odgovornost za to daje državi, ka svojom politi­kom dobroćudnoga nemara, „benign neglect“, dopušća da gradišćanskohrvatski jezik pro­pada, onda ćemo se svi skupa još pojačano morati koncentrirati na pomoć sa­mi sebi, će­mo morati potribovati još višu vla­š­ću inicijativu u učenju jezika. U tom pitanju nam ništ neće pomoći, ako još i s nekom giz­došću tvrdimo (kako to činu brojni ljudi med nami), da ov i on hrvat­ski jezik ne razumimo „jer to nije po našu“. Toga „po na­šu“ vrijeda već neće biti, ako jezik ne dignemo na neki nivo u okviru čega pak mirno mo­re postojati i tih bezbroja varijantov „po našu“. Ako se mladi odreknu toga nekad sa­mi sebi postavljenom zahtjevu  će pojti jako brzo nizbrdo, brig doli. Tako npr. u Hrvatskom akademskom klubu ili u Hrvat­skom centru Beč neki i opet tendiraju najzad svaki svojemu seo­skomu govoru (da bi je lju­di bolje razumili!) — ali ki govori i koga sela? Pak će biti još teže da očuvamo hrvatski jezik na području kade živu današnji gradišćanski Hrvati.

Kritički ćemo se morati po­za­baviti i tim je li, kako tvr­di Agnjica Čenar Schuster u svo­jem znanstvenom članku „Gra­dišćanskohrvatski do kraja au­strijanski jezik,...“ (a ča ćemo s onimi gradišćanskimi Hrvati ki živu izvan austrijskih granic?; op. ur.). S tim vidjenjem tematike a konačno i problematike „... jer se (hrvatski, op. ur.) u svoje­vrsnom jezičnom biotopu ku­maj već kultivira, podučava i daljedaje“ (©. A. Čenar-Schu­ster) ćemo vjerojatno dojti u škripac glede cijele gradišćan­skohrvatske narodne grupe. Ali u pogledu na političko rje­šenje jezičnoga pitanja Repulika Austrija, naravno, more i mora odlučiti i najti rješenje!

S tim da je Hrvatska sekcija pri Pastoralnom uredu Dijece­ze Željezno znatno povišila sv­oje zahtjeve u pogledu na dr­žavno podupiranje i da će se hrvatski Narodnosni savjet morati pozabaviti tim pitanjem i rastresti tu molbu u pogledu na Crikvene novine Željezanske biškupije Glasnik, moglo bi dojti i do još već nategnute situacije na novinskom podru­č­ju med gradišćanskimi Hrvati.

Ovde bi svakako dobrodo­šle sinergije med postojećimi ti­skanicami a vrlo napeta situacija med Biškupijom i Hrvat­skim kulturnim društvom, ča je zapravo samo privatni me­djusobni problem dvih osob na vrhu tih institucijov a pak i ne­kih nje­vih vjernih sljedbenikov, tribala bi se čim prije opet nor­malizirati. Očigledna konkurencija med ovimi donedavna još usko povezanimi institucijami — i u pogledu na kulturni i jezični opstanak hrvatske za­jednice — ne pelja boljitku ni položaja hrvatske zajednice niti ne medjusobnoga p­oga­dja­nja med narodom. A još je­dan narodni raskol i crikvena shizma bi mogli značiti i konačni nestanak Hrvatov i Hrvatic kao narodna ma­nji­na ne samo u Austriji, nego i u Madjarskoj i Slovačkoj. U Češkoj samo još ku­maj diše.

U jezičnom pogledu mo­ramo ostaviti svadju i stalna natezanja. Cilj nam nek mo­re i mora biti čim viši jezični standard. Romanticizam je u redu, ali na lokalnoj i seoskoj razini i u pogledu na važno očuvanje i istraživanje dijalektov i osobnoga razgovo­ra. Ako pak kanimo da naša di­ca i unuki uspivaju, reisiraju i s hrvatskim i na hrvatskom moraju s njim čim bolje vladati i u riči i pismu — a ne sa­mo svojim seoskim govorom.

U 4 zazredi osnovne školi u nekoliko ura u tajednu se ga (zvana nekih iznimkov) di­ca nećedu nau­čiti. Gdo je u­vjeren da mu jezik koristi mo­ra se ga naučiti i na vlašću inicijativu. To se zapravo čini i sa svimi drugimi jeziki.

Neophodni su studijski i jezični boravki kod hrvatskih materincev, kod hrvatskih native speakerov, kod onih ka­de jezik govoru na visokoj razini.

Moramo odmah stvoriti hr­vatski gradjanski sloj i mora­mo u naše krilo vrnuti sve one, kim je hrvatstvo postalo preruralno, preseljački ili pre­djelački. Moramo one vrnuti u narodno krilo, kim je hr­vatski krov nastao intelektu­alno prenizak. Moramo uvje­riti sve one jezično oslabljene ili ki se hrvatski nikada nisu u dovoljnoj mjeri naučili, da i sami nadoknadu ta manjak i da nauču hrvatski jezik i ga i sami upotpunu. To se tiče pred svim i onih, ki su nau­č­ni čitati i teže sadržaje i o nji diskutirati ili o nji znamda još i pisati — a to moraju na nim­škom ili engleskom, jer na hrvatskom nisu u stanju, iako bi to tako rado htili...