Kako se čini, su američke prilike počele preplaviti i poplavati i Europu, po­sebno i Austriju. Dokle u Sje­dinjeni Američki Država pr­i­je svega kako heteroseksualni tako i homokseksualni glu­mci i ličnosti javnoga života padaju kao keglji na malobo­rištofskom kegljišću, u Europi za redom padaju političari, a sad su se i u Austriji pridru­žili ovim „kegljišćam“ ods. pa­da­nju glav u politiki. Gdo zna kamo će ovo još peljati, i gdo još more razlikovati med na­ivnim približavanjem nešika­nih i premalo samosvisnih muškarcev, ki nisu dost vje­š­ti da bi se pošteno i pametno približili ženi ka im je simpa­tična — i stvarnim seksualnim zlostavljanjem, čemu se trib­a­ju, naravno, suprotstaviti ne samo žene, nego, po sebi raz­umljivo i muškarci, ki znaju kako se kanu i moraju pona­šati pr­e­ma recimo svojoj sestri, maj­ki ili staramajki?

Drugo, ča momentano dr­ma i trese temelji Europe i naše civilizacije, je Kataloni­ja i to ča se dogadja u vezi s ovom autonomnom provincijom, ka većinom (navodno) želji po­s­tati vlastitom državom s vlastitom vladom i pa­r­lamentom a tim i gospodar porezov, ke plaćaju nje gra­djani. Poznavatelji političke situacije u Europi (mislu da) znaju, da su Katalonci, ke za­stupa Carles Puigdemont sa­mo jako visoko igrali na kar­te (poker) i da zapravo ne ka­nu vlastitu državu, nego samo puno viša prava unutar auto­nomije, da su dakle potribovali puno više da bi konačno dobili barem nešto. Španjol­ska centralna vlada na čelu s premijerom Marianom Ra­yojem i kraljem Felipe-om je to pročitala (pregledala) i ni­je popustila. Da su svoju policiju tako nahuskali na Katalonce, je jur prouzrokovalo oštre kritike, i je ne samo sta­rije Španjolce i Španjolke podsjećala na diktaturu. Ali da sada demokratski odibrani političari moraju pobignu­ti iz Španjolske, Katalonije i da mislu da moraju zatražiti azil u Belgiji, to je europska sramota. To poznamo iz Europe u bojno i pobojno vri­me, to poznamo od azijatskih ili južnoameričkih odnosno afričkih diktaturov — a sada to isto u jednoj od visoko cijenjenih držav EU (iako vrlo zadužene), Španjolske.

Polag španjolskoga postupanja Hrvatska, Slovenija, Makedonija a konačno i Sr­bija nikada ne bi ni smile ni mogle nastati vlastite džave, Kosovo se nikad ne bi prizn­a­lo (barem su to činile neke mjerodavne države unutar EU). A da ne govorimo o Ju­žnom Tirolu, kad su tadašnji „separatisti“ izvojevali autonomiju unutar Italije, ku da­nas smatraju kao peldodavnu, uzornu za cijelu Europu. A sada odgovorni u EU peru ruke i nevinosti i se ne kanu umišati u interne posle Špa­njolske“. Kakova kukavičlost i sramota. Ako nije drugoga rje­šenja, onda će se raspasti Bel­gija, Škotska će se osam­o­­s­taliti isto tako i Lombardija, Korsika… Onda zbogom EU!