U Novoj Gori su po prvi put prikazali kazališnu igru pod vedrim nebom. Subotu, 19. maja su na trgu pred crikvom imali premijeru s kusićem »Don Camillo i Pepone« iliti »Mondo piccolo - mali svit«. Za publiku su postavili vlašću tribinu s krovom ali pozornica je bio cijeli trg pred crikvom odnosno školom. To je bilo nevjerojatno dobro rješenje, jer je publika sidila takorekuć med akteri odnosno i na rubu pozornice. U centru ovoga kusića — a gdo ne bi poznavao ove dvi toliko spodobne duše a pak dijametralno odvojene ličnosti — stoji odnos med farnikom i načelnikom.

Ideja je po talijanskom autoru Giovanniju Guareschiju, ali Martin Novaković, Tome Novosel i Robert Novaković su napisali svoj tekst za ove dva i ostale like: za seoskoga farnika i načelnika komunist i ideološki protivnik farnika. Kako je poznato iz knjig i filmov se i pri predstava u Novoj Gori Don Camillo pomina s Jezušem. Dvojezični, većim dijelom nimški a manjim hrvatski kusić su adaptirali za novogorsku kazališnu ekipu. Režiseri su Jožef Hartmann i Martin Novaković (ki igra i glavnu ulogu Dona Camilla).

NOVA GORA — Skupa s Robertom Novakovićem i Tomom Novoselom je Martin Novaković izdjelao dvojezični, hrvatsko-nimški kusić o svadji talijanskoga farnika Dona Camilla i komunističkoga načelnika Peppona. U kusiću su predjelali mnoge, iz knjig Giovannija Guareschija i filmov poznate elemente kao npr. da se Don Camillo pomina s Jezušem ili to, da komunistički načelnik Pepone dozvoli kršćenje novo rodjenoga sina. Ali kako je rekao M. Novaković „posudio“ je već čega i od 3-4 domaćih duhovnikov.

Za brojnu publiku (zapravo su svaki put bili totalno rasprodani) je ovo bio novi doživljaj u Novoj Gori. Fantastična je bila ideja da se ide pred crikvu odnosno pred školu i da se iskoristi predivni seoski ambijent; na jednu stranu crikva a na drugu općinski ured. A svemu tomu još odlični glumci i nevjerojatno dobra režija. Publika je uživala i se je dobro zabavljala.

Naravno da ima puno lokalnih elementov u ovom novogorskom »Malom svitu«, tako npr. seoskoga bubnjara, ili scenu polaganja kamen-temeljca za društveni dom, za koga i farnik i načelnik imaju vlašće predloge. Kod Hartmanna ne smi faliti buffo (kako i znamo jur iz njegovoga redateljskoga djelovanja s kazališnom grupom u Klimpuhu). U ovom kusiću u Novoj Gori je to slipac (Robert Novaković). To je komična figura, ka zapravo nima veze s igrokazom, ali se stalno šeće po pozornici i uza nju.

Inscenacija u Novoj Gori živi od toga, da su uloge do zadnjega statista jako dobro podiljene. Uza to bezbroj slapstick-elementov zabavlja publiku od početka do konca. Toliko toga svega je i tekstualno i scenski ugradjeno u ovu novogorsku produkciju, da jednokratni pohod ove predstave zapravo nije dosta da bi se sve to moglo shvatiti i razumiti, još i uptiti i opaziti što se dogadja na prevelikom mjestu pred crikvom, koga su uz neke pametne, dijelom i male sitnice pretvorili u predivnu pozornicu, ka zapravo nije ništa drugo nego je u orginalu: seoski trg, placa, kade se odvija život. Naravno da su si u Novoj Gori pomogli vrlo profinjenim svitlom i prvorazrednim razglasom. Vedro, malo i oblačno večernje nebo, je dalo svoj posebni čar predstavi, ka će još dugo ostati u spominjanju publike — a ništ manje i samih izvodjačev, kod kih se vidi veselje i zadovoljstvo s tim kako igraju i kako smu igrati i glumiti.

Zapravo je ovo sve veliki puzzle, cijela pozornica se sastoji od nekoliko malih i najmanjih dijelov, a na svakom nuglju isto kao i u sredini se nešto dogadja, esencijalnoga ali ne obavezno povezano sa črljenom nītom ove igre: svadjom, bitkom, bunom i pobratimljenjem dvih čvrstih vjernikov: jedan u Boga a drugi u partiju. Ali se dostkrat — istko kao i kod Guareschija — opaža, da su obadva zapravo iz iste vriće, samo različito pofarbani, jedan črno a drugi črljeno.

Ovput bi zaista bio grih ako se neke istakne a druge zamuča. Cijeli ansambl je jedinica, uigran i zapravo svaki detalj paše isto kao i timing. Velik poklon pred glumačkimi i tehničkimi uloški i uspjehi.

(ured.)