K.& k. Franjo Josip I., u ondašnji novina Ferenc Jožef, se po svojoj ugarskoj tituli nazivao i „apoštolskim kraljem“ po prvom ug. kralju Štefanu, ku titulu je papa Silvestar u ljetu 1000. darovao vladaru.To je značilo za kralja, a posebno za katoličanske Habsburgovce veliku obavezu. Katoličanska Crikva je s Habsburgovci bila svenek jako usko povezana i za vrime boja sprohadjala svojimi obredi, molitvami, posvećenjem i brigom za vojake kroz cijeli Prvi svitski boj. Već u prvi dani po mobilizaciji su regimenti u Šopronu, Juri, Sambotelu, kako znamo i po naši seli, imali svetačne maše, velike prodike o domoljublju, spovide i prisegu na „vjernost vladaru i domovini“. Crikva je na sve strani poškropila oružje i zmaljala se Bogu za pobjedu austro-ugarske vojske.
Ali istovrimeno je Crikva, su farniki po seli, po svojoj dužnosti tolili obitelje i stala stalno na pomoć, osobito ranjenim, sirotam i udovicam. Ali državne vlasti su diboko posigale i reglementirale i u vjerski život svojih podanikov. Tako nam je poznata i okružnica Jurskoga biškupa iz 1914. ljeta, da se smi po potrebi i u nedilju djelati, jer je nediljno djelo bilo do tada stavljeno pod grih.
U tako velikoj vojski su za svaku vjeru morali pozvati i odgovarajući broj farnikov za vojne dušobrižnike. I naši su služili u velikom broju na fronti, kod vojakov, u prvom redu su to bili mladi kaplani, kako je to bio Štefan Belović, Ivan Blažević, Jakov Blazović, Ignac Čebić, Petar Jandrišević i neki drugi, ke ni ne znamo po imenu.
Najpoznatiji med njimi su bili: Ivan Blažević, ki je služio u Beču u Garnizonšpitalu i napisao veliki broj autentičnih crtic iz toga vrimena, drugi je Petar Jandrišević, ki je bio imenovan dušobrižnikom u Sandžak i vjeronadzornikom u okružju Beograd.
U NAŠI NOVINA 1917./1,3 piše 13 junakov iz Uzlopa: …Jur smo prekonjali trete božićne svetke va voj tudjoj dalekoj zemlji. Virostovali smo na Svetu noć i spivali smo si veselo, kad se najednoč javu neprijateljske kuglje. Serčeno smo zgrabili za oružje, pak smo očuvali naše jarke, zatim smo si zopet daje lipo jačili. Čuli smo i ta lipi glas, da će biti boju vreda konac.“ ...
U istom ljetu stoji i vist o Mihi Prikosoviću iz Mjenova, ki je bio korporal u 76. šopronskom regimentu, treto ljeto na fronti, odlikovan (po ondašnjoj riči podičen) srebernom medalijom viteštva, da mu je u jednoj bitki s Rusi: Jedna nepreteljska kuglja mu je ravno k sercu doletila; ali na sriću je va žepu imal debele molitvene knjige. Kuglja je koricu i 428 strani preudrila. Na poslidnjoj hartici se je zustavila. O sličnom dogodjaju nam povidaju NAŠE NOVINE iz 1915./29,7 za Jivu Jankovića iz Jandrofa, ki je pri sebi nosio rukom pisane molitvene knjige iz 1906. ljeta, ke su mu spasile život od ruske kuglje. Novine donašaju i kipić od rasčihanoga molitvenika.
Koliko poufanja u Boga je moralo biti od junakov vitezov, ki su ljeta dugo bili u graba i rovi i sobom nosili molitvenike, ki su im bili zviranjki tolidbe, poufanja, sprohodnik pri pokopi u masovni grobi, u škuri ura bojne larme.
(NB)