K.& k. Franjo Josip I., u ondašnji novina Ferenc Jo­žef, se po svojoj ugarskoj tituli nazivao i „apoštolskim kraljem“ po prvom ug. kra­lju Štefanu, ku titulu je papa Silvestar u ljetu 1000. darovao vladaru.To je značilo za kralja, a posebno za katoli­čanske Habsburgovce veliku obavezu. Katoličanska Cri­k­va je s Habsburgovci bila svenek jako usko povezana i za vrime boja sprohadjala sv­ojimi obredi, molitvami, po­svećenjem i brigom za vojake kroz cijeli Prvi svitski boj. Već u prvi dani po mobilizaciji su regimenti u Šopronu, Juri, Sambotelu, kako zna­mo i po naši seli, imali svetačne maše, velike prodike o domoljublju, spovide i prisegu na „vjernost vladaru i do­movini“. Crikva je na sve strani poškropila oru­ž­je i zmaljala se Bogu za po­bje­du austro-ugarske vojske.

 

Ali istovrimeno je Crikva, su farniki po seli, po svojoj du­ž­nosti tolili obitelje i stala sta­l­no na pomoć, osobito ranjenim, sirotam i udovicam. Ali držav­ne vlasti su diboko posigale i reglementirale i u vjerski život svojih podanikov. Tako nam je poznata i okružnica Jurskoga biškupa iz 1914. ljeta, da se smi po potrebi i u nedilju djelati, jer je nediljno djelo bilo do tada stavljeno pod grih.

 

U tako ve­­­likoj voj­ski su za svaku vjeru morali po­zvati i o­dgovarajući broj farni­kov za vojne dušobrižnike. I naši su služili u velikom broju na fronti, kod vojakov, u pr­vom redu su to bili mladi kaplani, kako je to bio Štefan Belović, Ivan Blažević, Jakov Blazović, Ignac Čebić, Petar Jandrišević i neki drugi, ke ni ne znamo po imenu.

 

Najpoznatiji med njimi su bili: Ivan Blažević, ki je služio u Beču u Garnizonšpitalu i na­pisao veliki broj autentičnih crtic iz toga vrimena, drugi je Petar Jandrišević, ki je bio ime­novan dušobrižnikom u Sandžak i vjeronadzornikom u o­k­ružju Beograd. 

 

U NAŠI NOVINA 1917./1,3 pi­še 13 junakov iz Uzlopa: …Jur smo prekonjali trete božićne svetke va voj tudjoj dalekoj zem­lji. Virostovali smo na Svetu noć i spivali smo si veselo, kad se na­jednoč javu neprijateljske ku­glje. Serčeno smo zgrabili za oružje, pak smo očuvali naše ja­rke, zatim smo si zopet daje lipo jačili. Čuli smo i ta lipi glas, da će biti boju vreda konac.“ ...

 

U istom ljetu stoji i vist o Mihi Prikosoviću iz Mjenova, ki je bio korporal u 76. šopro­n­skom regimentu, treto ljeto na fronti, odlikovan (po ondašnjoj riči podičen) srebernom meda­lijom viteštva, da mu je u jednoj bitki s Rusi: Jedna nepreteljska kuglja mu je ravno k sercu doletila; ali na sriću je va žepu imal debele molitvene knji­ge. Kuglja je koricu i 428 strani preudrila. Na poslidnjoj hartici se je zustavila. O sličnom dogodjaju nam povidaju NAŠE NOVINE iz 1915./29,7 za Jivu Jankovića iz Jandrofa, ki je pri sebi nosio rukom pisane molit­vene knjige iz 1906. ljeta, ke su mu spasile život od ruske ku­g­lje. Novine donašaju i kipić od rasčihanoga molitvenika.

 

Koliko poufanja u Boga je moralo biti od junakov vitezov, ki su ljeta dugo bili u graba i rovi i sobom nosili molitvenike, ki su im bili zviranjki tolid­be, poufanja, sprohodnik pri pokopi u masovni grobi, u šku­ri ura bojne larme.

(NB)

 

Kategorije

Slike