Hura mogli bi klicati, jer se je opet sastao Savjet za narodnu grupu. Na jednu stranu se o tom moremo samo čuditi, da se ljetodan nije sastao i da nijedan nije definitivno izrazio želju da bi se tribao sastati da rastrese otvorena pitanja, da znamda još i pokusi riješiti neki problem. Na drugu stranu, se je ov hrvatski Savjet barem opet sastao i ponovno odobrio novoga predsjednika — kako si je to sām zapisao u poslovnik (Geschäftsordnung) i da je dao predlog o podjeli pinez. Nije to tako po sebi razumljivo. Koruški Slovenci na primjer ljeta dugo nimaju funkcionirajućega Savjeta. Slovenci se niti doma u Koruškoj ne moru na ništ ujediniti, a kamo li u Beču u Saveznom kancelarstvu. Hrvatski Savjet za narodnu grupu nima bogzna kako visoke cilje, ali se u njem barem najdu i slažu — najvećim dijelom još i jednoglasno — u ti pitanji ke stavljaju na dnevni red. Ipak je opravdano pitanje, koliko interesa ima ov Savjet odnosno u njemu zastupani savjetniki i savjetnica na tematiziranju problemov i na otvoreni pitanji. A pred svim, koliko interesa ima Savezno kancelarstvo da se uopće tematiziraju problemi i neriješena pitanja. Prvo takovo pitanje bilo povišenje sredstav iz lonca za podupiranje narodnih grup. Ako postoji konsenz u Austrijskoj saveznoj vladi da se narodnim grupam ne smi dati već nego do sada, onda to Savjet mora izviditi i dalje dati svojim članom i narodu. Ako takovoga konsenza nije, onda Savjet ima tu dužnost da djeluje u korist svojih članov i društav ka oni zastupaju. A to je i povišenje sredstav, kad je očigledno da ovom potporom nima daljnjega razvitka. Ostaje, naravno, otvoreno pitanje, odakle neka savjetniki uzimaju svoje informacije u pogledu na svoju narodnu grupu. Je to iz medijov, je li to iz onoga klijentela naroda, koga zastupaju, je li to produkt internih diskusijov, je li to spoznaja na licu mjesta čega sve nima odnosno ča sve ne funkcionira? Opravdano je naravno i pitanje, koliko pojedini savjetniki imaju lazno i prilike se baviti hrvatskimi temami? Na to more dati odgovor samo njevo djelovanje i koliko se sami očituju u javnosti ča im je kada važno. Na to ćedu moći dati odgovor i pojedina društva i organizacije, ke su predložile svoje kandidate za Savjet i koliko ovi svojim kandidatom davaju informacije i koliko ih na drugu stranu savjetniki informiraju a znamda još i nagovaraju na djelovanje i na akcije u korist hrvatske narodne grupe. Moguće da je i zaista tako, da Savjet i njegovo peljačtvo djela u tajnoj diplomaciji, takorekuć mimo domaće, to je manjinske kao i većinske javnosti. Imat će Robert Sučić jur pravo s tim, ako veli da čim već ljudi kani odlučiti, tim teže je dojti do neke odluke — a neodlučnost im nije cilj!

Kategorije