Kako je opći kaos oko Bre­xita zahvatio Veliku Britani­ju, pojavio se je još jedan dramatični naslov: „Škotski parlament mogao bi bloki­rati Brexit.“ Nicola Sturgeon, prvi škotski ministar, bio je u intervjuu Bbs-a u nedilju 26. junija pitan da li bi nje parlament mogao uskratiti pristanak potriban za donošenje britanskoga zako­nodavstva potribnoga za napušćanje EU. Škotska se su­čeljava s gubitkom statusa EU prem toga ča svaka lokalna vlast glasuje za osta­nak na referendumu o EU. „To mora biti na stolu“, odgovorila je. „Nećeš glasati za nešto ča nije u interesu Škotske.“ To je istina? Kra­tak je nje odgovor. Alex Salmond je to brzo istaknuo u još jednom intervjuu Bbc-a kada je naglasio da „rič“ ve­to „nikada nije prošla prik nje usnic“.

LONDON/EDINBURGH — Uzrok za moguću zabunu je da ako Westminster odluči do­nesti zakone ki ćedu uticati na pitanja pod jurisdikcijom Holyrooda, škotski parlament triba konzultirati i najprije u­svojiti prijedlog za pristanak. Škotski zakon iz 2016. ki je d­o­nesen na kraju referenduma o neovisnosti Škotske stavio je to na zakonsku osnovu, iako je to ionako bila priznata praksa.

Prema Zakonu: parlament Ujedinjenoga Kraljevstva obi­čno neće donositi zakone u ve­zi s prenesenimi pitanji bez pri­stanka škotskoga parlamenta.

Brexit promjene zasigurno će pasti u kategoriju ka zahtijeva ta pristanak. Zakoni ki p­o­vezuju Veliku Britaniju s EU-om moraju biti ukinuti — prije svega Zakon o Europski zajed­nicami iz 1972. ljeta. Ovi zakoni su bitni za funkcioniranje škotskoga parlamenta, jer na primjer, svi zakoni ke donosi mora biti u skladu s pravom EU-a.

S obzirom na to da je svaka škotska lokalna uprava glasovala za ostanak u EU, a većina Holyrood političarov zauzela je isto stajališće, Nicola Sturgeon je stoga bila u pravu kad je povisila mogućnost da škot­ski parlament uskrati prijedlog „zakonodavnoga pristanka“ za ukidanje tih zakonov.

Ipak, kao i većina stvari u životu, kontekst je sve. Suve­renitet Westminstera na vlasti­te odluke takaj je zajamčen za­koni ki se odnosu na decentra­lizaciju. U njemu se navodi da relevantni zakoni „ne utiču na moć parlamenta Ujedinjenoga Kraljevstva da donosi zakone za Škotsku“.

To znači da moć na kraju počiva na Westminsteru. Još i ako škotski parlament pokaže zabrinutost ili izravnu opoziciju, zakoni za izlazak iz EU još uvijek bi mogli biti usvojeni. To more biti politički prob­lematično, ali Westminsterova moć nima zakonska ograni­če­nja od strane Škotskih zakonov. Stoga je nazvati „veto“ je netočno. Pitanje se je još i sta­vilo na kušnju tijekom usvaja­nja Zakona o socijalnoj skrbi Ujedinjenog Kraljevstva iz 2012. lj. Škotski parlament od­bio je dati zakonsku suglasnost zbog straha da će smanjenja dobrobiti u zakonodavstvu n­a­škodi siromašnim. Nima razli­ke: zakon je donesen i proveden u cijeloj Velikoj Britaniji.

Ov fantomski „veto“ nije jedino škotsko ustavno pitanje ko proizlazi iz potresa na referendumu o EU. Škotski refe­rendum ki je nekoć opisan kao „jednoč u generaciji“ sada se „vrlo vjerojatno“ ponavlja prije zaključenja britanskih Brexit pregovorov, tvrdi Sturgeon.

Medjutim, pravna pitanja oko ovoga takozvanoga „indyref2“ (drugog referenduma o neovisnosti) nisu jasna.

(uredn.)