Dijalektalni izgovori vokalov - Mali jezični savjeti

Ako jur pokušavamo u zadnji desetljeći kodificirati gra­dišćanskohrvatski književni jezik, moramo se i držati od­redjenih jezičnih pravil u jav­noj komunikaciji, na primjer u šk­o­li, na radiju, televiziji, pri javni diskusija, kod pisa­nja člankov, pisam, itd.

Tim kažemo, da poznamo normirani jezik i da nam je stalo do toga, da se služimo jezikom na višem nivou/na višoj razini. Pri tom bi sljedeće „nemarnosti“ u jezičnom izražavanju tribali izbjegavati:

U većini seoskih dijalektov pre­lazi nenaglašeni vokal /o/ u vokal /u/, pak govorimo: „ubisit, ubjed, ubećat, ugovarat, ku­liko, ukolo“. Pravilno ove riči glasu: obisiti, objed, obećati, ogo­varati, koliko, okolo. Čuvajmo nenaglašeno /o/!

Iako nam je diftongiranje u većini naših govorov priraslo k srcu i daje poseban čar seoskomu idiomu, ipak se ubraja u regionalizme. Zato u normi nije dopušćano reći: „Buog, uokolica, uokolo, muorem, luov, puokuop, muost“. Pravilno ove riči glasu: Bog, okoli­ca, okolo, morem, lov, pokop, most. Izbjegavajmo diftongiranje dužičkoga /o/!

Uz dužičko /o/ se u većini naših govorov diftongira i du­žičko /e/: nebieski, piet, ciesta, mied, nazvišćienje, grieda, cri­kvieni. Ove riči se prema nor­mi izgovaraju: nebeski, pet, cesta, med, nazvišćenje, greda, crikveni. Izbjegavajmo diftongiranje dužičkoga/e/!

Diftongiranje smo preuzeli i kod tudjic, pak se čuje „gruof, fruoš, flieka, fliekav“. Ovde preporučujemo sljede­će izraze: grof, žaba, fleka/ mrlja, umazan

Na Poljanci u sjevernom Gradišću se u seoski dijale­k­ti početnomu vokalu /i/ u pr­avilu doda /j/ pak se veli: jime, jigla, jimanje.

Ovo je odlika dijalekta i li­po je kad se čuva u dijalektalnom razgovoru, ali ako se služimo normiranim jezikom, mora reći: ime igla, imanje.

(Zorka Kinda Berlaković; 35.)