Petar Tyran

Iako smo jur dugo prik polovice kalendarskoga ljeta ipak smo sada usred ljetnih praznikov ča subjektivno znači da smo u polovici ljeta. Ovo je za mnoge od nas i pri­lika da razmišljamo, smo li sve obavili ča smo predvi­dja­li u prvoj polovici ljeta, ča smo kanili upraviti još pred ljetom, pred odmorom. Još nam se čini da imamo du­gu drugu polovicu ljeta pred na­mi. Ali nije tako, da po o­d­moru ljeto jur divovskimi ko­raki ide prema kraju i da dojdemo u postodmorni stres — kao pandan predmorskomu stresu, jer smo još kanili ovo i ono urediti, nabaviti i obavezno realizirati. A najednoč je ljeto ovde a sa časom od­mora i praznikov najednoč sve nekako stane, već ne ide da­lje kako smo mislili da bi još morali, da bi još friško sve upravili ča smo predvidjali.

A pak čas odmora: Ste za­ista za vrime bukirali svoj od­mor, ste zaista dospili se sa svimi dogovoriti kade kanite prebaviti svoje ljetne praznike? Ako niste, neka te se jadati. Niste jedini. A ste još dospili sve zapokati u kofere, cijelu prtljagu od ke mislite da ju tribate u dani odmora? Moglo bi biti zima, moglo bi biti vruće, da, i godinasto bi moglo biti. Za sve to imate prateži doma, dakle sve to mo­ra u kofere. A pak čas odmo­ra. Konačno ste stigli kamo ste se u zadnjem trenutku o­d­lučili. Gužva je bila na cesti, na granici i naplatni kućica ste stali duže nego ste se ufali, na zadnji trajekt ste do­spili u zadnjoj sekundi — evo „Stigli smo!“ Sad se moremo odmoriti. Najprvo zispati a onda brzo na plažu, u vodu! 

Ali „ča si mi kupaće gaćice prevruće oprala“; kako ću ovako med ljude, pred svim med sve one ki jur tajedne ležu na plaži i se sunčaju i imaju jur tako lipu kafecku kožu, da bi se još i moglo m­i­sliti da je to zdravo. Dokle bi dostali ovakovu farbu mora­­li bi se pržiti par dani u naj­vrućijem suncu. A jur drugi dan črljenkasta koža, peče svr­bi. Friško po jogurt u dućan: Ali: nestao je, turisti su ga jur rano jutro pokupovali. Mo­rebit takovi kakovi smo mi?

Ali od dana u dan sve smo opušćeniji. Mobitel i nada­lje zvoni svakih par minut, jer pravoda nikomu nismo rekli da idemo na odmor. U dolazeći dani telefon sve manje zvoni, broj sms-ov ide prema manje a mejli stižu sve rjedje. Pravoda, pogledati i na neke odgovoriti je OK. Kako bi i oni mogli znati da smo na o­d­moru, svi oni ki od nas hit­no nešto tribaju? Pokušavamo dan prebaviti u principu kao doma, samo da se uza to id­e­mo malo i kupati, da u naj­vrućiju dob dana sidimo u hladovini bašte i pijemo Pelinkovac s ledom i limunom (najlakocjenije piće) — i se dogovaramo s gazdom, da bi bilo nevjerojatno lipo i dob­ro, da bi navečer znamda spe­kao frišku ribu. Ako je gazda domaći, imamo još i relativno dobru šansu na frišku or­a­du. Gdo bi onda pak išao na ćevape ili picu u restoran?

Kategorije