Jezuš se je kroz četrdeset dan mnogo puti skazao svojim apoštolom. Onda je otpelja do Betanije, blagoslovi je i uzdigne se u nebo.
Jezuš, Sin Božji, sišao je na zemlju, postao človikom i sada se kao Bogočlovik vraća onamo, odakle je došao, ocu i sjede na desnu njegovu. On Jezuš je sa svojim tijelom proslavio i nas, naše tijelo, da ćemo se i mi na koncu svita, pokazati u nebu, ne nek dušom, nego i tijelom. On, Jezuš kao prvorodjeni vratio se je k Ocu, da nam pripravi mjesto.
On, kao prvi stupio je u nebo, a za njim stupaju drugi, ke nigdor ne more prebrojiti iz svakoga naroda i plemena. S njim počelo je putovanje u nebo. Vrata nebeska su otvorena i ova vrata se već nikad zatvoriti nećedu. Ufamo se, da ima vratar neba pune ruke posla. Dohadjaju ljudi, ki imaju nebesku vizu u ruka, ku su si preskrbili ljubavlju, pokajanjem, oprošćenjem. Svim su sve oprostili, sada je i njim sve oprošćeno i bez ikakove primjedbe stupaju pred Boga, pred Jezuša Kristuša. Kakov prizor, kakovi susreti. To je ta svadba o koj Jezuš govori. Svi ovi su nakinčeni kao zaručnje i zaručnjaki. Sada su postali na vijeke zaručeni s Bogom, a svadbi nikada konca.
Ali ovoj vječnoj svadbi prethodi svadba ovde na zemlji. Kako se na svadbi ljudi razumu, volu, veselu se skupa. Na svadbi se znaju ćutiti ljudi kao u nebu. Ali živiti ovu svadbu ne nek na piru, nego i u svakidašnjici. Svi smo si braća, narod smo Božji, ovce paše njegove. Tako mirno živiti jedan uz drugoga, kako to ovce činu. Nek rijetko se stane, da se ka ovca odalji od drugih, ali dobri pastir odmah počne iskati zgubljenu, dokle ju ne najde, i radost je opet potpuna. Zato pišem o zgubljenoj ovci, jer prvo nek se je Jezuš uzdignuo na nebo, rekao je apoštolom, neka idu po svitu i neka glasu u njegovo ime svim ljudem pokoru i oprošćenje. Pokoru je glasio pri njegovom nastupu u Nazaretu i sinagogi i s pokorom je završio prvo nek se je uzdignuo u nebo. Pokora i oprošćenje, da budete imali lagak ulaz kroz nebeska vrata. Bog hoće, da veruge griha padnu iz nas, da se lako zdignemo do njega. Kad se uzdiže u nebo, misli na grišnike, zbog kih je došao. Neka im se glasi oprošćenje, amnestija Božja, jer svi smo pozvani onamo, kade je on.
Gledati za unebostupljenim Kristušem, zagledati se u njega, ali onda na posao, iskati ča je zgubljeno, kako je on činio, da se nigdor ne zgubi na vijeke.
On hoće, da ga svi nasljedujemo, da budemo svi onde, kade je on. On, Bog hoće naš spas, jače hoće naš spas, nek mi sami! On je Spasitelj, ali ne hoće biti Spasitelj bez spašenih. Hoće, da ta prošecija nikada ne prestane, ka ga slijedi u nebo. Hoće, da budemo putniki u nebo.                      p