1. maj, Dan djela, državni praznik, je dao priliku svim političkim stran­kam u Austriji, da držu svoje prvo­majske manifestacije, sveta­čnosti i da njevi vrhovni zastupniki držu govore povo­dom ovoga dana i da tom pri­likom odbriznu svojim kontrahentom i drugim političkim partijam u borbi za vlast i im predbacivaju ča krivo dj­elaju. To nije ništ novoga, to je bilo zapravo svenek ta­ko. Samo da je ovput bilo još ma­lo oštrije, jer očekuju pa­r­la­mentarne izbore — još ovo ljeto aki bi išlo po opoziciji, oporbi, odnosno kljetu, ka­­ko tvrdu vladajuće dvi stranke.

Slobodari na čelu s H.C.-om Stracheom su jasno za­puhnuli u izborni rog. Plavi lider je črljenim, črnim i zelenim jasno i glasno predbacivao, da „islamiziraju Austriju“. Ča će biti glavna to­čka u predstojećoj izbornoj kampanji, svejedno kada budu iz­bori je jasno: izbiglice, islam i muslimani kao velika pogibelj za Europu, za Zapad. Z­a­pravo ne tribaju ništ činiti i samo čekati. Politička situacija im igra u ruke. Tribaju samo na veliki zvon obisiti svaki manji i veći skandal, n­e­mir, kriminal ili nered u na­rodu i drugim pripisati krivicu za to. A sve već je onih, ki to i vjeruju. Kako znamo iz povijesnih knjig a dijelom još i iz povidanj očevidiocev je 1934. ljeta slično počelo — a gdo je masovno bižao na str­a­nu kasnijih vlastodršcev isto znamo. Mase su bižale di­re­k­t­no od socijalizma u nacional­socijalizam. Ljudi su iskali i si željili jaku osobu, čvrstu ruku — a su ju pak i dostali. Samo da je onda bilo preka­sno, da bi korigirali svoju po­grišku i kratkovidnost.

Črljeni, ki su se bojali o­v­o­ga 1. maja, spominjajući se lanjskoga, kada su im svoji neprestano fućkali na bečkom prvomajskom maršu i manifestaciji pred vijećnicom i je kratko potom (morao) odst­u­piti SP-kan­ce­lar Werner Fay­mann. Slično smo dosad bili naučni samo od Narodnjakov, ki su redovito sami bili demo­n­tira­li svoje vrhovne funkcionare i šefe partije. No, ovput je socijaldemokratska baza imala već pomilovanja i je kancelara Kerna ostavila nedotaknutoga. Ali zapravo je to čudo, jer on kao vrhovni menedžer pripada svemu drogumu, samo ne onomu proleterskomu ognjišću, ko želji i nadalje čuvati črljene ideje i svitonazore. Iz toga gl­e­dišća je i dosta smišno, ako se iz njegovih ust čuje „dr­u­govi i drugarice“ (Genossen und …nossinen) a pak i čuvenu „Internacionalu“ u koj se po­tlačeni narod diže protiv nomenklature, velikanov i vl­­astelinov kao i kraljevskoga i cesarskoga dvora i poziva na „poslidnji boj“. danas To­ga ši­roko i daleko već nima!

Zeleni ćedu sigorno morati platiti ceh za unutarpolitička natezanja u Beču. Jer jedno je biti u vladi i koalirati s nekimi, ča znači stalne kompr­o­mise, ili izvana potribovati, negledeć na to je li to realisti­čno ili fundamentalistički!