Znanstveni institut gradišćanskih Hrvatov je prošli tajedan opet pozvao na predavanje. Večer je bio ov put posvećen poznatomu kantoru i muzičaru Ivanu Vukoviću
Trajštof – ZIGH je srijedu, 23. septembra pozvao na svoje prvo stručno predavanje po ljetnoj pauzi. Za ov zanimljiv večer si je društvo, na čelu s predsjednicom Angelikom Kornfeind, ov put pozvalo povjesničara Šandora Horvata iz Narde da bi predavao o Ivanu Vukoviću, ki bi ljetos svečevao svoj 150. rodjendan.
Isto predavanje je Horvat držao jur u protuliću ovoga ljeta u Muzeju sakralne umjetnosti u Prisiki, zanimanje za predavanje je ali ipak i ov put bilo veliko. Oko 25 zainteresiranih pohodnic i pohodnikov je naime došlo u trajštofski Socijalni centar, da bi slušali njegovim razlaganjem i spoznanjem. Osebujno se tribaju istaknuti pri tom rodjakinje pokojnoga Vukovića iz Cindrofa odnosno Klimpuha Margarethe Pieler, Theresia Varga i Hela Eisner kot i Jive Masszl, predsjednik i muzički peljač Tamburaškoga orkestra Ivan Vuković iz Pandrofa, ki još dandanas čuva Vukovićeve jačke i djelovanje.
Bogat životopis Vukovića
Po pozdravni riči od strani Angelike Kornfeind, je Šandor Horvat započeo svoje predavanje najprije sa životopisom jubilara. Istaknuo je pri tom sve važne štacije svojega života pred svim i školske i poslovne karijere. Posebno je tako na primjer opomenuo Vukovićevo (1876.) rodno selo Klimpuh, kade je pohodio osnovnu školu. Kašnje je minjao u Šopron u gimnaziju i se u Juri obrazovao za učitelja - tako je podučavao na nimškom, hrvatskom i madjarskom jeziku. Kot školnik je onda došao u Vorištan, kade je jačio u seoskom zboru pod peljanjem Otta Marholda. Konačno je 1900. ljeta dospio na Hate, točno rečeno u Pandrof. Onde je do 1936 ljeta djelao kot direktor u osnovnoj školi.
Pandrof je pri tom bilo i glavno mjesto djelovanja Ivana Vukovića, kot je razložio Horvat. Ne samo je onde sa svojom ženom Terezijom Nemelkom utemeljio familiju, nego je u Pandrofu i osnovao zbor - ki je nastao za ončas ekstremno uspješan. To ne dokažu samo brojni nastupi u domaćem selu, nego na primjer i u Zagrebu i Beču. Zvana toga su pandrofske jačkarice i jačkari bili prvi, ki su na gradišćanskohrvatskom jeziku jačili u austrijskom radiju. U toku predavanja se je Šandoru Horvatu ugodalo uplesti ne samo „suhe” činjenice iz Vukovićevoga žitka nego i šalne ili malo kuriozne informacije. Med drugim je tako opomenuo njegove školske ocijene, ke su se po nekom času jasno počemerile, ali i - kot je je Horvat sam s humorom zvao - 10 Vukovićevih zapovidi, kako se mora jačiti u zboru. S tim se je skrbio i za ta jedan ili drugi smišak u publiki, ča je svakako doprineslo dobromu raspoloženju pažljivih slušateljic i slušateljev.
Himna gradišćanskih Hrvatov
Poseban fokus je predavač večera nadalje i stavio na gradišćanskohrvatsku himnu Hrvat mi je otac, pri koj je i Vuković bio mjerodavno involviran. Dokle je Mate Meršić Miloradić naime napisao tekst, ju je Vuković oglazbio. Pojedine faze razvitka i nastajanja himne je Šandor Horvat tako skicirao publiki na bazi objavljenih tekstov i notov u različni mediji i publikacija. Tako je istaknuo, da se - premda postoju od 1924. do 1954. ljeta različne verzije - note himne nikada nisu čuda minjale nego da je Vuković samo prilagodio ritam.
I muzičko oblikovanje predavanja je bilo posvećeno jačkam, ke je Ivan Vuković sabirao i širio med gradišćanskimi Hrvati. Tako je Zlatka Gieler na keyboardu zaguslala melodije kot Oj Jelene, Jelena, Zeleni se gaj, Jur su rekli naši stari i Črni oči hodmo spat a nazočne slušateljice i slušatelji, ki su unajpr dostali tekste, su skupa s njom s veseljem zajačili!
DJ