Sigurno vam je u oči palo da nas Orf — a on ima od vrha Austrijske savezne vlade dani monopol za izvješćavanje o svemu tomu ča velu člani vlade a uza nje i kako priznati tako i novopečeni stručnjaki u ovoj koronakrizi, pandemiji — informira odlično o Austriji, a naravno i Italiji, Francuskoj i Španjolskoj, dijelom i o Nimškoj a sada i o Velikoj Britaniji i Ameriki. Ali ova pandemija, ka će nas još dugo daviti i mučiti, se dogadja i u neposrednom susjedstvu: dakle i u Češkoj, Slovačkoj i Madjarskoj odakle dohadja desetak tisuće djelačev i podvarateljic, isto kao i iz Rumunjske. A ne doznajemo niti ča o Sloveniji niti o Hrvatskoj. A upravo s ovimi zemljami i ljudi smo najuže povezani.
S Madjarskom i Slovačkom je pred svim i Gradišće tako skupazraslo, da se je moglo dojti do zaključka da jedni bez drugih već ne moru. S austrijske strani su se vozili kupati, zube popravljati, frizirati, pedikirati, masirati a ne na zadnje i kupovati u Madjarsku a dijelom i Slovačku. Iz ovih zemalj su dan za danom dohadjale prodavačice, bolničarke, čistačice, konobari/ce, mesari, poljodjelci a ne na zadnje i podvarateljice!! Svi su bili pomišani dan za danom, živili jedni s drugimi, dihali isti zrak i s ove i s one strane donedavno još otvorene granice — ka je sad zatvorena.
Sa zatvorenimi granicami je i Europska unija „perdu“, zgubljena i nestala. Pitanje je samo ćedu li svi poštivati ove sadašnje granice ili ćedu se neki spomenuti bivših, starijih granic, ke su za neke države bile bolje, prihvatljivije. Mirovni ugovor u Versaillu iz 1919. ljeta u sebi je nosio klicu Drugoga svitskoga boja — su uvjereni mnogi povjesničari. Ugarska Trianon nikada nije prihvatila. Europska unija je bila mogućnost te nekadašnje nepravičnosti (za kako su je mnogi gledali) konačno preobladati i je pokopati na cimitoru povijesti, da se nikada već ni bi goristali.
No, povijest nas sada uči nešto drugo, naime da se nacionalne države kao „nori vrganji“ dišu s tla zbog ove zle i smrtonosne koronakrize — a jur pet ljet prije prilikom biga migrantov u države EU.
Ča imamo od toga ako gledamo svenek samo u Bruxelles, Ženevu, Berlin ili Pariz, znamda još i Madrid i London? Skoro svaki od nas ako ide iz stana van, bilo kade u Gradišću će u najkraćem vrimenu stići do madjarske ili slovačke granice, do naših ljudi u ti zemlja. A niti iz Beča nije daleko do Požuna, niti ne do Budimpešte. A sada sidimo pred televizori i gledamo i slušamo ča se dogadja na zapadu, na jugozapadu i sjeverozapadu Europe. A ča se dogadja u susjedstvu na istoku, o tom nimamo pojma kao da bi to bilo na kraj svita.
A kad nam pak već ne dohadjaju podvarateljice, bolničarke, prodavačice, čistačice, mesari i poljodjelci, onda vidimo ki su nam bliži: oni s daleka ili oni s bliza.