Povodom smrti ovoga velikana najsjevernije grane gradišćanskih Hrvatov, onih 1948./49. kao „politički nepovjerljivi“ raseljenih po cijeloj Moravskoj, Češkoj ili pak iseljenih u Austriju, Nimšku i Kanadu.

Mi gradišćanski Hrvati smo znali za moravske Hrvate, onda ako smo ili štali Gradišće Kalendar ili da smo bili iz južnogradišćanske Nove Gore ili Pinkovca. Ignac Horvat je u pedeseti ljeti prošloga stoljeća pisao o Hrvati u južnoj Moravskoj a pred svim i o Aloisu Malecu (1855. -1920.) farniku u Gutfeljtu (Dobré Pole) — u današnjoj Češkoj usko uz austrijsku granicu — ki je objavio hrvatsko-nimško-češki  molitvenik na temelju »Hiže zlate«.

 

Novogorci i Pinkovčani su med dvimi boji i kašnje išli „na kampanju cukroške“ na Meinlove imanja (majere) u okolici Lave (Laa/Tahya) a pak su stigli i u hrvatska sela Frelištof, Gutfeljt i Novu Preravu (danas Jevišovka, Dobré Pole i Novi Přerov).

 

U novije upoznavanje i suradnja s gradišćanskimi Hrvati počinje krajem sedamdesetih ljet, kada je geograf prof. Josef Breu na bečkom Sveučilišću imao predavanje o hrvatski naselji u Zapadnoj Ugarskoj i u Austriji.  Onda u tom predavanju sam po prvi put čuo temeljitije o moravski Hrvati iz ust stručnjaka prof. Josefa  Breua (on je pisao veliko djelo »Die Kroatensiedlungen im Burgenland in den angrenzenden Gebieten«; disertacija iz 1937.; a kao knjiga objavljena 1970. ljeta).  Njegov zaključak je bio da se je ova najsjevernija grana gradišćanskih  Hrvatov isušila, da je izumrla. Ali iz njegove knjige ka se je tada još mogla nabaviti u antikvarijatu izdavačke kuće Deuticke u Beču, se je  pak moglo već čega doznati o moravski Hrvati.

 

Bilo je sredinom 80-ih ljet (točnije 1986.) u Beču, Hrvatski kiritof u Pemskom Prateru. Jur sam bio preuzeo uredničtvo Hrvatskih novin i sam na tom Hrvatskom kiritofu slikao starijega gospodina, s bijelimi vlasi i malimi mustaći pod nosem (kakove su i pred bojem a još i po boju nosili muži). Misleći da je to Ive Karall, dugoljetni funkcionar u hrvatskom „Društvu“  (HGKD) u Beču (otac isto jur pokojnoga gradišćanskoga političara i člana Gradišćanske zemaljske vlade Ivice Karalla) sam ga pak išao pozdraviti, po hrvatsku, a on mi je po hrvatsku odgovorio „Ja nisam Ive, ja sam Franjo, Šebela“.  A zač pak znate hrvatski? „Ja sam moravski Hrvat.“

 

U tom trenutku vratilo mi se je Breuovo predavanje i njegov zaključak da su ovi jur izumrli.

Je ovo jedan od zadnjih od njih?

 

S njim sam pak napravio portret u Hrvatski novina 1986.  Na to mi se je na telefonu u uredu javio Joza Lavička, komu da je njegov susjed Feliks Kröpfl (ki potiče iz Frakanave) u Gartenschaugasse na Laaerbergu u 10. bečkom kotaru, rekao da u HN piše u njegovi moravski Hrvati.

Tim je počela uska suradnja, dobro prijateljstvo kao i uska rodbinska veza.

 

Zahvaljući Jozi Lavički smo tada skupa s predsjednikom Hrvatskoga gradišćanskoga kulturnoga društva u Beču, s Metrom Karallom upoznali dio moravskohrvatske dijaspore u Beču, u krčmi u 4. kotaru, kade je krčmar Egger isto bio porijeklom iz Južne Moravske i kade su se oni redovito sastajali. To je nedaleko hrvatskoga „Društva“ u Schwindgasse , ali nisu poznavali jedni druge.

 

No, pri tom prvom sastanku je vrijeda došao i rastanak, jer su nas neki „preplašeni“ moravski Hrvati gledali za jugoslavenske, komunističke špijune. Tako su bili očito preplašni  od svojega progonstva, da su vidili okolo naoklo pogibelj,  onde kade je i niako nije bilo.

 

No, zahvaljujući Hrvatskim novinam, u ki smo redovito pisali o moravski Hrvati, a kašnje pak zahvaljući i Hrvatskoj redakciji ORF-a Gradišće, list za list smo otkrili moravske Hrvate, ljude, povijest i tešku sudbinu, bolje rečeno to ča je još bilo za otkriti: hrvatski kiritof svako ljeto na sv. Kunigundu početkom septembra u Frelištofu, postavljanje spomenikov pokojnim ljudem iz Frelištofa, grobnih kamenov i sabiranje starih hrvatskih i nimških križev i njevo postavljanje na cimitoru u Frelištofu, redovito druženje s još živimi Hrvaticami i Hrvati u Moravskoj kako u Beču tako i u Gradišću a takaj i u Slovačkoj, uspostavljanje veze s tadašnjim dijecezanskim biškupom ddr. Štefanom Lászlóm u Željeznu, upeljanje hrvatske maše na kiritof u crikvi u Frelištofu najprvo s isusovcem paterom Ferdišem Takačem a kašnje pak s mag. Brankom Kornfeindom — sve je to bila zasluga i rezultat neumornoga djelovanja Joze Lavičke. Bio je uvjeren i odlučan da svojemu rodu na Južnoj Moravi kani i mora postaviti duhovni, kulturni i materijalni spomenik — da se ne pozabi.

 

Slijedila je pak uska suradnja s nadregionalnim folklornim ansamblom Kolo-Slavujem, komu je Joza Lavička poklonio odnosno posredovao pri nabavi originalnih dijelov hrvatske narodne nošnje Hrvatov u Južnoj Moravskoj. Štefan Novak je pak u suradnji sa Zdenkom Jelinkovom postavio i koreografiju » Hrvati na Moravi« a ju je pak proširio s dodatnimi hrvatskimi jačkami iz toga kraja i ju nazvao  »Hrvatski kiritof«. S tim spletom jačak i tancev je Kolo-Slavuj nastupio i na kiritofu u Frelištofu ali i prilikom jubileja ovoga ansambla u kazališću Odeon u Beču (2011. i 2016. ljeta).

 

Velike zasluge Joza Lovička ima i u vezi sa slikarom Othmarom Ružičkom, ki je u 30.-i ljeti prošloga stoljeća minuciozno slikao i moljao hrvatski život na Moravi pred svim i u Frelištofu. Rezultat toga neumornoga Lavičkinoga sakupljanja Ružičkinih slik bila je izložba dio tih slik — i originalov i kopijov — s hrvatskimi motivi u Etnografskom muzeju 1992. ljeta u dvorcu u Gijeci. U organizaciji Medjunarodne smotre folklora i sudjelovanje Koncertne direkcije Zagreb u suradnji s Hrvatskom maticom iseljenika ova izložba stigla je 2011. ljeta još i do Zagreba, u galeriju »Josip Račić« na Cvjetnom trgu u centru grada. Tim povodom je pak Kolo-Slavuj na Smotri folklora na pozornici u Gornjem Gradu (skupa s folklornom grupom Pálava iz Nikišporka/Mikulova) jako uspješno nastupio sa spomenutom moravskom koreografijom.

 

Joza Lavička je bio i pjesnik — napisao je lih 200 pjesmic na svojem južnomoravskom hrvatskom idiomu i kih 400 na nimškom jeziku — ki je na svojem hrvatskom govoru pisao o svojem selu, o raseljenju i iseljenju ljudi i o teškoj sudbini svoje hrvatske grane, ka je do 1918. bila dio Stare Austrije a onda pak Čehoslovačke a kašnje pak Češke.

 

Joza Lavička je i autor nekoliko knjig (u samizdatu) u ki je pred svim i autobiografski pisao o sebi i o moravski Hrvati.

»Fröllersdorf — Ein idyllische Dorf zwischen Thay und Jaspitz in Südmähren, Enzyklopädie« (2015.). »Lipo naše selo«— Paměti jihomoravského Chorvata« (2005.) , »Josef Lawitschka— Lebensgeschichte eines Fröllersdorfers«  kako i »Josef Lawitschka: Mein Leben von Fröllersdorf bis Wien«. (2016.). Na temelju svojh ali i Lavičkinih istraživanj i podlogov napisao je Dragutin Pavličević veliku monografiju o »Moravski Hrvati« (Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb 1994.) a Alojz Jembrih knjigu »Tragom identiteta južnomoravskih Hrvata« (Zagreb; 2017.)

 

Jozu Lavičku visoko  je odlikovala gradišćanskohrvatska zajednica u Austriji s kulturnom nagradom Hrvatskoga centra u Beču »Metron« za 2012. ljeto a u 2016. ljetu Savez Južnomoravcev u bavarskom Geislingenu odlikovao ga je u ti krugi uglednom nagradom »Josef Löhner Preis«.

 

Joza Laviča otac dvih sinov se je duga ljeta skrbio i brigao za svoju hižnu družicu Leni, ka je jur duga ljeta privezana na kolica. Sredinom prošloga ljeta je počeo jako slabiti i nestajale su mu tjelovne snage. Imao je još puno planov, uz ostalo je kanio objaviti još jednu knjigu sa svojom biografijom, o ditinstvu u Frelištofu, o mladi ljeti  kao mesarski inuš u dolnjoaustrijskom Mistelbachu, o poslovnom životu u peljajućoj funkciju mesarskoga poduzeća Trünkl u Beču a pred svim i o neumornom djelovanju na kulturnom polju i angažmanu protiv toga, da se zaboravi teška sudbina moravskih Hrvatov, ove najsjevernije grane stare hrvatske dijaspore, ku danas nazivamo „gradišćanski Hrvati“, bilo u koj zemlji ili državi sada živu.

 

Utorak, 31. marca je pak bila iscrpljena jaka životna snaga „strica Joze“ i oslobodjen je od boli i nemoći. Mirno je zaspao u 11.00 dopodne i njegovi su bili uza njega u njegovom prostranom domu u Beču.

 

Zbog koronakrize neće biti pogreba s narodom, nego najuža obitelj će ga položiti u grob u Beču.

 

Polag riči sinov mu Waltera i Pepija, u ljetni miseci kanu prirediti karmine u spomen svojega oca i tako u duhu ponoviti oprošćaj i sahranu s prijatelji pred svim i iz hrvatskih krugov u Beču, Gradišću, Slovačkoj s kimi je pokojni imao odlične veze, a po mugućnosti, naravno, s još živimi domoroci iz Frelištofa odnosno Češke.

 

Petar Tyran

 

 

Kratak svoj životopis je Joza Lavička ulio i u pjesmicu:

 

Jozin 80. rodjendan 31. I.  (1933.)

 

Va ljeti 1933 u Frielištofi se rodiv

četrneist ljet po cijelom seli hodiv

Ljeti 1948. prik granice pobignuv

Austriji novu domovinu stignuv.

 

Va Eibesthali se pristativ

Kod seljaka u služiv, mučiv

Drugo ljeto kod mesara sluga biv

Kašnje za mesar se učiv.

 

V’ 1951. moju ljubu Leni upoznav

Ljeti 1955. sina Pepija dostav

Va 10. kotar Beča se selili

Za dvoja ljeta zis sinom Walterom srićna familija bili.

 

Filijalu firmi Trünkel 30 ljet peljav

Procenti dvi dobre plaće dostav

Ljeti 1974. na Laaerbergi zidav stan

Graditelj brat Ive mi nacrtav plan.

 

Petra Tyrana sam 1986. upoznav

Prik nas Moravcev razgovarav

Dr. Pavličević su kjnigu pisali

Ddr. Lászlóu va Frielištofi predali.

 

Branka Kornfeinda Frielištof pozvav

Dvakrat va Trihraste s njim putovav  

Na kiritof folklorne grupe dostav

Sedamneist izložbov Othmara Ružičke organizirav.

 

Na cimitori poslidnji spomenik

postaviv

I sve željezne križe na novo popraviv

Osam crikvenih zastavov

restorirat dav

Grobnu platu Ružičke na cimitor postav.

 

Va crikvi fotke na spomen izloživ

Knjigu »Lipo naše selo« 2005,

predstaviv

Zahvaljujem mojoj familiji za razumivanje, Beč/Frielištof

 

31. 1. 2013. (Joza Lavička)

Kategorije