Imenice ženskoga roda na -a (žena, divojka, sestra, študentica) imaju u našemu književnomu jeziku svenek kratki G mn. (žen, divojak, sestar, študentic). Npr.: Naučila sam se tu jačku od starih žen u mojem selu.
U hrvatskomu standardu je prepisana dužička množina, ada s dodatkom samoglasnika -a (žena, djevojaka, sestara, studentica), zbog čega se čuje i u naši govori koč-toč i „Došlo je pet študentica“, ča je krivo. Ova rečenica pravilno glasi: Došlo je pet študentic. Isto tako: U lozi nij preporučljivo djelati bez/prez rukavic. Je moguće da se dite narodi bez/prez ruk i nog?
Ako ste mislili da su u gornji rečenica i pravilne sintagme „pet študenticov, prez rukavicov, prez rukov i nogov“, kot se to čuje u neki naši govori (ali to su samo govori, a ne književni jezik!), moramo citirati našu Gramatiku (str. 116), ka ima status normativne gramatike: „Genitiv množine je obično prez nastavka (kratak) [...] : glava – glav, Hrvatica – Hrvatic, dolina – dolin.“
Kratak G mn. — ali s nepostojanim a — imaju u pravilu i te imenice ženskoga roda, ke završavaju na suglasničku skupinu (to su najmanje dva suglasniki) i ako je zadnji suglasnik u toj skupini (grupi) „lj, m, r, v ili k“. Zato imamo: žemlja – žemalj, mačka – mačak, čižma – čižam, itd.
Primjeri u rečenici:
U naši seli već nij viditi gakajućih gusak. Veselje na Stinjaki je nezamislivo bez/prez lipih divojak u hrvatskoj, stinjačkoj nošnji. Ljetos će biti dost brisak i hrušak.
Zač se ali veli majkov a ne „majak“, ili na primjer torbov a ne „torb“ ćemo uvaditi u sljedećemu broju „Maila jezični svajti“. Ostanite dobro do onda!
(Zorka Kinda Berlaković; 50.)