Ljudi se mnogokrat odvraćaju od Boga u jadu, kad moraju trpiti. Zač Bog dopušća, da pravičan človik mora trpiti? To pitanje je tako staro kot človičanstvo. Toliko tragedijov je na svitu, da je ne bi mogli popisati. Dokle smo živi, ne moremo razumiti trapljenje i tugu. To je misterij. Kako pak u trapljenju najti smisao? Kako pak zahadjati s tugom? Iako Bog ne kani, da moramo trpiti, on to ipak dopušća. Vjerojatno je to dio našega materijalnoga svita. Poslao je Jezuša Kristuša, ki je i danas pripravan pomoći nam, da moremo podnositi naše boli. Jezuševa muka i smrt je bila svojčas spašavajuća Pasija, a to je još svenek.

 

Mi ne trpimo zaman. Trapljenje pelja otkupljenju, goristanju i vječnomu žitku. Na neki tajanstven način naše boli moremo gledati kot Božji poziv, da stupimo u zajednicu s Jezušem Kristušem i tako pridonašamo svojemu otkupljenju i spasenju svita. Muka Kristuševa na Kalvariji je završila s goristanjem na Vazam, kad je Jezuš preobladao smrt i grih i nam dao ufanje. Mi se u našoj tugi i žalosti moremo združiti s njim, tako da nastanemo vridni Vazma i vječnoga žitka. I onda moremo nastati mirni u našoj tugi. Trapljenje moremo ispuniti smislom. Žrtvovati je moremo za odredjenu intenciju, na priliku za ljude, ki boluju od teških betegov ili za one, ki padaju pod teretom križa. Pravoda smo prvo razočarani i se ne kanimo podati u tešku situaciju. Morebit kanimo još i rezignirati. Preživljavamo fazu borbe. Mnogokrat molimo, da nas Gospodin Bog oslobodi od boli, tjelovnih ili duševnih, za čudnovito ozdravljenje ili za rješenje našega problema. Ali znamda je još važnije, prositi za jakost i snagu da moremo podnositi teret, ki nam je navaljen i za strpljenje, ko nam je potribno za vrime krize. „...Javljajte Bogu potriboće vaše u svakoj molitvi i prošnji zahvaljivanjem.“ (Filipljanom 4,6). I zato je davati hvalu za prijete milosti non plus ultra svake molitve.

 

Velik blagoslov i batrenje je, kad drugi za nas molu. Oni nam pomažu nositi naš ter: „Nosite brime jedan drugoga...“ (Galatancem 6,2). Moderna medicina more ublažiti mnoge boli, ali trapljenje ne more prepričiti. Zač se pak odvrnuti od Jezuša Kristuša, kad je on jedini človik u povijesti, ki je probudio ljude od mrtvih? Ali Božji puti nisu naši puti. Njegova volja nije svenek u skladu s našim krikom. Veliki pisac Hermann Hesse u svojem romanu »Das Glasperlenspiel/ Igra sa staklenimi perlami« veli: „Bog nam ne šalje zdvojnost da bi nas ubio, nego da bi novi žitak u nami probudio.“

(Agnjica Schuster)

Kategorije