Triba nam je kao svakidanji kruh, jer potriban nam je pinez, novac, da nam dojde svakidanji kruh na stol. Ali novac nije sve, osebujno novac nije i ne more biti naš bog. Znam u ništa drugo i u nikoga nisu ljudi tako zaljubljeni, kot u novac. Judašu bilo je trideset srebrnjakov draže, nego Jezuš. A koliko je ljudi na svitu, kim još i trideset srebrnjakov nije vridan.
U evandjelju napomenut upravitelj imao je siguran staliž, dobro plaćen i još mu nije bilo dosta. Rasprudjivao je dobro svojega gospodara. Sigurno si je punio žepe ovim bogatstvom. Ali veli poslovica. Donle ide vrč na zdenac, dokle se ne potare. Gospodar ga da dozvati i otpusti ga. No prvo nek zgubi upraviteljstvo, dao je dozvati dužnike gospodara i smanjuje im duge i tako si još od dužnikov puni svoje žepe. Toliko ćeš dat gospodaru, ali voliko meni! Gospodar je pohvalio upravitelja, kako je bio lukav i mudar za sebe s krivičnim bogatstvom.
Jezuš upotribio je ovu priliku nato, da pokaže, kako bi morali i biti spametni, kad ide za naš spas, za naše vjekovječno bogatstvo. Krivičnim bogatstvom zasigurati si vjekovječno blaženstvo. Ča mi koristi sve bogatstvo ovoga svita, kad je moram jednoga dana ostaviti. Ali to bogatstvo, ko sam nevoljnim, siromahom podilio, rezervirano je za me na nebu u vjekovječni hombari. Sto duplo ću najti moje bogatstvo na nebu, ko sam siromahom podilio. Biti velik bogatuš na nebu na vijeke, kakova je to srića. A sve ovo sam si na zemlji s imanjem zaslužio, ko je danas, a zutra je požere hrdja i nima ništa ni na zemlji, ni na nebu.
Mudar človik kalkulira za vječnost, a ne samo do smrti. Jezuš dili ljude na mudre i nemudre. Nemudrim jedini cilj je: biti srićan na ovom svitu, a za drugi svit niti ne pita. A mudri se uvijek pitaju: Ima li to ča imam, ili činim, vječnu mudrost? Pinezi ovih mudrih ke su ubogim dali, ćedu se svititi na nebu kao zlato. A pinezi nemudrih, ležu na tlu, hrdjavi. Jezuš rekao je, neka si ne spravljamo bogatstvo na zemlji, novac, koga hrdja žere. I on dodao je još, da išćem nebesko kraljevstvo, jer to drugo sve će nam se nadodati. Toliko, koliko nam je potribno, pa čemu već.
Ča nije pomilovanja vridan takov človik, ki si je nek za ov svit grnao bogatstvo i pod starost nastao je invalid toga tolikoga truda, da već i to ne zna uživati, ča ima.
Bogu ćemo morati polagati račun za sve talente, ke smo dostali, ali i za to imanje, ko smo posjedovali. Pitat će nas sudac, ča smo si prevridnili za vjekovječno dobro, jer ki ne more Bogu ništa dobroga dokazati, propalo je njegovo bogatstvo, a i on š njim, i nastao je velik siromah. Sveci su htili reći, kad je išlo za zemaljsko bogatstvo: Ča je ovo prema vjekovječnosti? I mi ne moremo služiti dva gospodare, ili služimo Bogu, ili bogatstvo. Bogatstvo nam more tako otežati srce, dušu, da nam već još i jedan Očenaš ne ostavi usta, postali smo nimi za Boga. Već nimamo Bogu ništa za reć i ča će nam Bog reći na sudu? Će ostati i On nim prema nam? Strašno bi bilo.
Teško dižu ruke bogatuši prema nebu, da molu, jer to zlato, kim su im okićeni prsti, se ne daju sklopiti na molitvu. Pa kako će Bog gledati doli na nje, kad su im prsti puni zlata, a siromahi, ke ne kanu viditi puni čirjakov.